Rodit se uz potok poli malenice, rast, delat prvi nesigurni koračići, padat pa se dizat, jušto je jedan mići del lipoga detinjstva i odrastanja nas ki smo kot mići jarčići tekli livadami okol kuće, do potoka, do stare murvi va sred dvora, oreha na komu smo se vogali i hrasti po keh smo se pljezvali.

Slijedi drugi dio teksta Saše Dmitrovića o povijesti Riječkog karnevala ... "Padom Austro-Ugarske Monarhije, uske veze Sušaka i Rijeke bijahu naprasito prekinute, pa je za Sušačane Rijeka postala inozemstvo, a oni tek nepoćudni stranci.

Škola uređena upravo po propisu Allgemeine Schulordnung Godine 1820. uzeo je tadanji župnik Čikulić još jednog kapelana, Ivana Štefanića, koji je predavao na na školi dva sata tjedno vjeronauk na „ilirskom“ jeziku, dok se je sve ostalo predavalo na njemačkom. Kada je Čikulić g.1822.

Riječki je karneval, kojeg u današnjem obliku poznajemo od 1982. godine, mjesto okupljanja mnogih ljubitelja maškara i mesopusnih običaja

Vrime našega ditinjstva pamete neke stareje generacije, ko jedno posebe lipo doba puno igrarije va prirode, žitka uz prirodu i s prirodun. Dihali smo friški zrak ki je dohajal ozgora zi Planini kako smo zvali brda znad vinodolske kotlini. Zapal bi sneg va zapuheh i do pasa.

Zadnja je mesopusna šetemana finila.

Godine 1809. našla se je Crikvenica kao preko noći u drugoj državi

Običaj mesopusta je nastal upravo zi jedne magijske formule dozivanja sunca odnosno tiranja zloga duha zime i mraka.

Zadnja je mesopusna šetemana, zadnji mesopusni četrtak znani još ko Poberuh

Općine su vrlo neuredno plaćale svoje prinose