1 - Martin Hreljac (iz arhiva Zlatana Hreljca)
Martin Hreljac - životni put učenika crikveničke Zidarske škole
Zanimljiv razgovor s Martinom Hreljcem objavljen je u "Novom listu" davne 1980. (tekst potpisuje novinar Vladimir Jugo)[1]. Budući da su učenici Zidarske škole tema ove kolumne, a Martin Hreljac je jedan od onih koji je završio tu školu u Crikvenici 1929. godine prenosimo dijelove toga članka. Iz teksta se zorno vidi težak i mukotrpan, ali istovremeno zanimljiv i dinamičan put naših zidara Primoraca koji su kao mladići napustili svoju domovinu, putovali i radili diljem svijeta, sudjelovali u ratu ...
Martin Hreljac je rođen 1908. u Grižanima (selo Mavrići) u zidarskoj obitelji. Godine 1930., samo godinu dana nakon završetka zidarske škole, odlazi u Argentinu gdje mu je otac kao zidar i klesar već radio 15 godina. Nakon 3 godine vraća se iz Argentine kući i tada provodi nekoliko mjeseci na izgradnji pruge Priština – Peć.
Tada doznaje za izgradnju dugačke željezničke pruge u Iranu (tadašnja Perzija) od Perzijskog zaljeva do Teherana i dalje. To je doba velike svjetske ekonomske krize i besposlice što utječe na to da Hreljac zajedno s još 5 poznanika iz Selca i 6 iz Grižana u kolovozu 1934. krene u Iran za poslom. Prema Teheranu su putovali preko Pireja i Bejruta brodom, a zatim preko Damaska i Bagdada autobusom.
Hreljac je radio na cesti između Amula i Teherana na izgradnji mostova i tunela. Tu su, uz naše, radili i mnogi strani radnici (Talijani, Česi, Slovaci, Bugari, Šveđani, Belgijanci, Nijemci, Kurdi, Turci i drugi). Naši su ljudi bili vrlo otvoreni, družili su se sa svima, ne samo sa svojima. Na poslu su bili cijenjeni kao vrlo vrijedni i sposobni radnici i stručnjaci. Hreljac kaže da su zarade bile dobre, radilo se na akord, ali s obzirom na teške uvjete života i rada, te epidemije malarije i tifusa, mnogi su sreću otišli tražiti na druga mjesta po svijetu.
Početkom 2. svjetskog rata Amerikanci, Englezi i Sovjeti su okupirali Iran, te ga podijelili na zone. Samim tim su se i radnici razišli na više strana, a Hreljac je s nekolicinom kolega odlučio ostati. Oni su tada bili u engleskoj zoni u Teheranu gdje se živjelo prilično nesigurno tako da su, uz mnoge druge, odlučili otići u sigurniju sovjetsku zonu, u Azerbajdžan. Zaposlili su se u gradu Miane gdje su pretežito živjeli Turci. Tu su radili većinom na uređenju cesta kojima se prevozio američki ratni materijal za SSSR. Jednog dana im se obratio otpravnik poslova kraljevske vlade u Iranu pukovnik Sokolović rekavši da će svi oni koji se nisu odazvali na mobilizaciju, nakon povratka u Jugoslaviju, biti kažnjeni sa 20 godina zatvora.
U to doba 1944. g. u SSSR-u je formirana jedna brigada sastavljena od građana koji su ranije živjeli na području bivše Kraljevine Jugoslavije, a tada su živjeli u SSSR-u, zatim od zarobljenika, kao i prebjeglih u SSSR. S obzirom da je Martin Hreljac pod utjecajem oca koji je bio socijalist, bio istih ljevičarskih ideja, priključio se u Teheranu grupi od 99 ljudi s područja bivše Jugoslavije koji su 13. lipnja 1944. krenuli iz Teherana vlakom prema Ašhabadu, glavnom gradu Sovjetske Republike Turkmenistan, a zatim pustinjom do grada Kolomnaje. Tu su se sastali sa glavninom spomenute brigade.
Nakon kraćih priprema brigada je krenula najprije na Treći ukrajinski front, u drugoj liniji, pa preko Rumunjske ušla u Srbiju. Ta „prekomorska“ brigada bila je u sastavu 5. divizije NOVJ, ušla je u Beograd i borila se na Srijemskom frontu te sudjelovala u završnim oslobodilačkim akcijama sve do kraja rata u svibnju 1945. Krajem te godine vratio se Martin Hreljac u rodni kraj, najprije u Sušak, pa Rijeku.
Zaista je bio zzanimljiv životni put nekadašnjeg učenika crikveničke Zidarske škole ...
P.S. U okviru članka nalazi se fotografija sedmorice Primoraca u Teheranu iz 1938. Ispod fotografije je sljedeći tekst: „Primorci u Teheranu, snimljeni 1938. godine – stoje: Marijan Brnjac, Andrija Jeličić, Stipe Car (brat Nikole Cara-Črnog), Nikola Brozičević; sjede: Martin Hreljac, Ivan Balas, Ivan Dračić. Nekih od njih više nema među živima.“
-----------------------------------------------------------------
[1] Novi list, subota, 21. i nedjelja, 22. lipnja 1980., str. 8
