Fotografije s otvaranja izložbe i rođendana Marija Mavrića
Jako dobro znan da Mavrić oduvik najviše voli gljedat kaubojski filmi. I znan da ima svoju jednostavnu teoriju o ljudimi: Dile se na one ki navijaju za kauboji i na one ki vole Indijanci.
Kada bi to stavili va okvir indijanskih štorij najbolja bi bila ona kada je stari Indijanac pripovedal vnuku životnu istinu:
- Va unutrašnjosti sakog čovika se vodi bitka, ko borba med dva vuka, baš u sakon od nas. Jedan predstavlja zlo, jad, grih, zavist, jetiku, laž i sebičnost. Drugi predstavlja dobro, mir, ljubav, vedrinu, skromnost, srdačnost, darežljivost, istinu. Mali Indijanac malo stane, zamisli se i pita staroga oca: I koji vuk pobidi? Stari se nasmije i reče. Uvik pobidi onaj komu daš jist ...
Sada bi se si mogli zamislit i vidit ča saki od nas hrani, ali to ni zamisal moje sentence o Mavriću (to van je domaća zadaća).
Ja dobro znan kakovoga vuka on hrani a i većina vas zna da samo oni ki hrane dobro va sebi, va ovon slučaju Indijanci, moru slikat ovakove sliki i ljudimi trajno ulipšat njihovi žitki.
Ne moreš bit loš čovik i crtat ovako lipe sliki. A kako mi zi plemena Izvor jako pazimo ki je sa našun dicun, ni bilo nikakove dileme da je Dobro ušlo zajedno sa Mavrićen kada smo mu oprli vrata pred puno let. I tako sako jutro ulazi zajedno š njin kad dođe na kafu.
Jedan je poznati Njemac rekal da je umitnikovo samo da dela, a ne da govori. Ja ću van reć da to ni za me istina, a sada to i napismeno dajen Mavriću.
Puno si put bil bolji va govoru nego va slikanju. I tako mi je uvik žal ča nisan zapisival te tvoje mudrolije, škerci i vici i sjećanja. Mavrić je redak slikar ki svoj smisal na ovoj našoj majčici zemljici govori kiston ali more reć i besedami. Crtanje je Mavrićeva hrana, slikanje je Mavrićevo pisanje dnevnika. Njegovi se dani dele na one lipe kada slika i one manje lipe kada ne slika.
Kako ga ja prilično znan, slikat je njemu ko jist, pit vodu, čista potriba. To je jače od njega, to je nevidljiva sila ka ga vuče pješke uz Macel, a mislin da su još neke jače i nepoznate sile u pitanju ke ga zvuču va brdo uz Dolinci i ostave veseloga va staroj griškoj školi kadi crta.
Videl san ga kad je bil neč bolan, samo je govorel da mi je poć crtat… Mavrićeva likarija je crtanje. Doza more bit i ura a i dvanajst ur na dan. Kako saka likarija ima i protulikariju, va ovon slučaju to bi zgljedalo koda išćemo protulikariju za slikanje ili disanje, a to more bit jedino da glavu nasloniš na kuš i vrisak nigdi na vrhu brda i odeš Tamo kadi ćemo si bit skupa.
Nakon te lipote dramatičan je Mavrićev povratak va Selce pješke, preko Modrune, velike ravnice, zmed hrasti, potoki, Rimskoga mosta, Stolniča i livo, uvik livo va Selce. Va Modruni zastane kod moje stare kuće i koda se pozdravi sa mojim pokojnin susedon ki je na ton putu lovil tići. Taj je sused znal čitat sni i sad slušan njegove besedi:
- Niko, Niko, sanjal san da letin, dobit ću dobar glas, odgovor ili pismo!
Sada kada san Mavrića otpratil doma, shvatil san da san mu ustvari samo tel napisat pismo i čestitat rođendan. Malo pismo umesto velike monografije ku je već tribal imit.
Mislel san neč napisat o ovoj izložbi, ali mi se čini da niš na svitu ne čuje toliko bedastoć ko jedna slika va muzeju. Pa mi se ni dalo va to društvo.
Zato da da Bog da da te nikada ne napuste sile ke te vuku dobroti i slikanju pa ćemo još dugo sidit i ovako ćakulat. I kamo ćeš lipše od toga?
Nikica Sečen, Selce, 3. maja u svibnju mjesecu 2018.g.