Vinodolci u Velikom ratu (1)

1 - "Verlustliste br.4..." (izvor: Austrijska državna biblioteka)
2 - Proglas Franje Josipa "Mojim narodima" na samon početku ratu (izvor: Hrvatski državni arhiv)
3 - Osmrtnica Matije Ferkovića z Novoga (izvor: Hrvatski državni arhiv)

O Prvom svjetskom ratu  (Velikom ratu)

Za povijest svijeta i čovječanstva u izvjesnom se smislu može reći da je i povijest ratovanja. Čitava prošlost, od kad postoji svijeta i vijeka, prožeta je krvavim ratnim sukobima. Jedan od najstrašnijih ratova bio je Prvi svjetski rat, oružani sukob globalnih razmjera između dva saveza država (Antante i Središnjih sila), koji se odvijao na širokom prostoru više kontinenata u razdoblju od 28. srpnja 1914. g. do 11. studenog 1918. g.
Rat, koji je po planu trebao završiti do Božića iste godina kada je i započeo, eskalirao je u četverogodišnju klaonicu koja je odnijela milijune ljudskih života. Procjenjuje se da je u ratu bilo više od 40 milijuna žrtava od čega su približno polovica toga broja bili poginuli vojnici i civili. Stradanja civilnog stanovništva od gladi i bolesti bila su također višemilijunska. Upravo zbog velikih ljudskih žrtava i golemih gospodarskih šteta u svjetskim razmjerima ovaj se rat naziva i Veliki rat.  
Premda Prvi svjetski rat nije vođen na prostoru Hrvatske, hrvatske su žrtve bile ogromne. Hrvata je u ukupnom broju stanovnika tadašnje Austro-Ugarske monarhije bilo nepunih 10%, ali je od ukupnog broja mobiliziranih vojnika u ratu bilo njih oko 14%. Na prostoru današnje Hrvatske bilo je ukupno mobilizirano između 640.000 i 700.000 vojnika. Ukupan broj mrtvih (poginulih ili nestalih na frontu, umrlih od posljedica ranjavanja i/ili bolesti, stradalih u zarobljeništvu i sl.) nikada nije točno utvrđen, a procjene se kreću od 100.000 do 140.000 ljudi [1]. Znatan broj ulazi u kolateralne žrtve (povećani broj umrlih zbog neishranjenosti i neotpornosti na bolesti, smrtnost dojenčadi, epidemija „španjolske“ gripe i sl.). Po nepovoljnijoj varijanti izračuna ukupni hrvatski gubitci mogli bi biti oko 200.000 ljudi.  

Ustrojstvo vojske  u Austro-Ugarskoj monarhiji

Vojna obaveza u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosila se na muškarce starosti između 19. i 42. godine života. Oružane snage Monarhije bile su ustrojene u tri organizacijska dijela:
- Carsko-kraljevska zajednička vojska i ratna mornarica (Kaiser und königliches Heer und Kriegsmarine – skraćeno K.u.K.),
- Zemaljska obrana ili Domobranstvo (Landwehr, Honved),
- Pučki ustanak (Landsturm).  
Zajednička vojska i ratna mornarica bile su glavna oružana sila Monarhije pod upravom Ministarstva rata (Kriegsministerium) u Beču, a zapovjedni je jezik bio njemački.  
Zemaljska je obrana (Domobranstvo) trebala djelovati kao pomoć zajedničkoj vojsci i bila je teritorijalna vojska koja se u skladu s dualizmom Monarhije dijelila na dva dijela: austrijsku zemaljsku obranu (Keiserkönichliche Landwehr), gdje je zapovjedni jezik bio njemački i ugarsku zemaljsku obranu (Könichlich-ungaricher Honved), gdje je zapovjedni jezik bio mađarski. Domobranstvo je bilo pod upravom Ministarstava za zemaljsku obranu koja su bila u Beču i Budimpešti. U okviru ugarske zemaljske obrane (Honved) bilo je posebno ustrojeno Kraljevsko hrvatsko-slavonsko domobranstvo sa zapovjednim hrvatskim jezikom.  
Pučki ustanak tzv. „treći poziv“ bio je ustrojen kao krajnja nužna pomoć i vojsci i domobranstvu te se trebao pokrenuti samo u slučaju rata. Ovaj dio oružanih snaga bio je planiran za razne službe, primjerice za pomoć vojnoj i civilnoj upravi ili za rad u poduzećima od vojnoga značaja. Premda je njihova temeljna zadaća bila osiguranje komunikacija i važnijih objekata u pozadini, pripadnici pučkog ustanka tijekom Prvog svjetskoga rata često su se borili i na prvoj crti bojišnice kao popuna za stradale pripadnike zajedničke vojske i domobranstva.  

Stanovništvo kotara Crikvenica u austro-ugarskoj vojsci[2]  

Vojni su obveznici s teritorija tadašnjeg kotara Crikvenica regrutirani u brojne postrojbe Carske i kraljevske vojske i ratne mornarice, od čega većinom u 79. pješačku pukovniju iz Otočca, manjim dijelom u 26. karlovačku pješačku domobransku pukovniju te u niz drugih postrojbi.  
Vinodolci su bili najviše zastupljeni u otočkoj 79. pješačkoj pukovniji zajedničke vojske grofa Jelačića poznatije po skraćenu nazivu „Jelačićevci“ (K. und K. Otočaner Infanterieregiment Graf Jellačić Nr. 79. – skraćeno IR 79). Ta jedinica popunjavala se je većinom regrutima s područja Like i Primorja. U Rijeci su bile smještene I., III., IV. bojna i zapovjedništvo, a u Otočcu II. bojna i garnizon. Zbog velikih gubitaka, u prvom dijelu rata postrojba se više nije mogla popunjavati samo vojnicima iz Like i Primorja tako da se u drugoj polovici rata u pukovniji bore i mnogi Zagorci, Prigorci, Slavonci, Bosanci i drugi. Ratni zapovjednik pukovnije bio je pukovnik Franz Schöbl.  

„Jelačićevci“ su vodili krvave borbe 1914. godine na bojištima protiv Srbije, a najveća su stradanja pretrpjeli od hladnoće i gladi za vrijeme „zimskih bitaka za Karpate“ (zima i proljeće 1915. godine). Nakon žestokih borbi na Istočnom frontu s Rusima tijekom 1915. i 1916. godine prebačeni su na Jugozapadni front na Soču, gdje vode stravične bitke, posebice u X. i XI. Sočanskoj bitki protiv Italije tijekom 1917. godine. [3]
I dalje, do samog kraja, vode teške borbe s Talijanima (planinsko bojište Monte Grappa – Južni Tirol) gdje krajem 1918. godine dočekuju tragičan kraj rata i težak povratak preživjelih u domovinu.  

Broj žrtava Prvoga svjetskog rata s područja Vinodola (današnji gradovi Crikvenica i Novi Vinodolski te Općina Vinodolska) nije poznat. Postoje samo pojedinačni i djelomični podaci iz različitih izvora. Dugogodišnji crikvenički župnik Antun Rigoni u spomenici crikveničke župe piše da je u ratu poginulo 19 Crikveničana [4], a selački kroničar Ivan Lončarić Papić zabilježio je podatak o 21 poginulom iz Selca [5].
U knjizi „Župa svetog Petra i Pavla“ [6] navodi se da je u ratu i od posljedica rata poginulo 47 Bribiraca.  

Popis gubitaka (Verlustliste)  

Ministarstvo rata Austro–Ugarske monarhije izdavalo je između 1914. i 1919. godine službeni list sa popisom gubitaka (poginulih, ranjenih i zarobljenih), a na temelju izvješća koja su slala zapovjedništva postrojbi.  U tom razdoblju ukupno je izdano 709 brojeva lista u kojima je upisano preko 2 milijuna stradalih pripadnika austrougarske vojske. Popis gubitaka (Verlustliste) ne daje  potpune podatke o stradalim vojnicima jer su popisani samo oni vojnici čije obitelji nisu bile direktno obaviještene o svojim stradalim. Valja naglasiti da su popisi izdavani sa zakašnjenjem, onom dinamikom kojom su stizala izvješća postrojbi s bojišnice. Ponekad su ta kašnjenja, od trenutka pogibije, ranjavanja ili zarobljavanja vojnika pa do momenta objave u popisu gubitaka,  bila višetjedna, čak i višemjesečna. U popisu ima pogrešaka zbog čega Ministarstvo rata ne preuzima odgovornost za ispravnost pretiskavanja podataka.  

Popis poginulih, ranjenih i zarobljenih vojnika tadašnjeg kotara Crikvenica u Prvom svijetskom ratu sadrži preko 500 imena (prezime, ime, čin, postrojba, godina rođenja, zavičajnost, datum pogibije/ranjavanja). Ta imena preuzeta su iz službenog popisa gubitaka Ministarstva rata Austro-Ugarske monarhije i biti će objavljena u više nastavaka u narednom razdoblju.  

Upravo je cilj obrade ove zaboravljene i nepoznate teme popuniti prazninu u jednom dijelu zavičajne povijesti i doći do čim potpunijeg popisa stradalih vojnika našega kraja. Tako ćemo izvući iz zaborava mnoge naše pretke stradale u Velikom ratu  i odati im zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli. Oni su to svakako zaslužili.

_____________________

[1] Dinko Čutura i Lovro Galić, “Veliki rat – pregled ratnih operacija” Hrvatska revija 3, 2004.
[2] U ovom podnaslovu je slobodno interpretiran tekst iz Kataloga izložbe “Zaboravljeni rat 1914.-1918.” (Muzej Grada Crikvenice, 2015.), autor Nikola Tominac.
[3] Nikola Tominac, “79. pukovnija zajedničke vojske u Prvome svjetskom ratu”, Zagreb, 2012.
[4] Antun Rigoni, Spomenica župe Crikvenica, 1914.-1941.
[5] Gradska knjižnica Crikvenica – Knjižnica Selce, Zbirka rukopisne ostavštine Ivana Lončarića Papića
[6] Stanislav Antić, Župa svetog Petra i Pavla, Bribir, Bribir 2008.  

Podijelite