Uputno je, glede značaja koji su pavlini ostavili u povijesti Crikvenice, a i Hrvatske u cijelini, nešto reći o njihovoj povijesti i svakodnevnom životu općenito.
Pavlini su prvotno bili pustinjački red, a organiziranjem i uspostavom samostana, ključna značajka njihovog redovničkog života postaje kontemplacija (za razliku od franjevaca i dominikanaca koji su se više bavili dušobrižništvom). Osoba koja je bila na čelu pavlinske samostanske zajednice i brinula o njezinim članovima te upravljala samostanskom imovinom zvala se je prior, a neki su je nazivali i vikar (vicarius).
„U prvom razdoblju svoje povijesti pavlini se nisu bavili dušobrižništvom, među njima nije bilo onih koji su obavljali svećeničku službu, ali krajem XIV. stoljeća uključuju se postupno u svećeničke službe. Među njima se razlikuju od tada svećenici i redovnička braća (fratres conversi)“.*
Pavlinski su samostani brzo postali rasadnici duhovnih vrijednosti, dok su istovremeno pavlini, ostavinama i darovima velikaša, plemića i bogatih donatora, stekli zavidno materijalno bogatstvo u nizu nekretnina i posjeda (oranice, vinogradi, mlinovi, šume, kuće, itd).
No, oni su te materijalne vrijednosti svojim redovničkim pragmatizmom, sposobnošću, marljivošću i ustrajnošću te uspješnim upravljanjem samo povećavali. Na taj način oni su imali bitan utjecaj na razivitak skoro svih ljudskih djelatnosti od gospodarstva pa do umjetnosti, znanosti i prosvjete. Među pavlinima je bilo liječnika, apotekara, poljodjelaca, klesara, zidara, kovača, urara, slikara, kipara, zlatara, vrtlara, podrumara, pastira, stolara, učitelja, političara, biskupa, itd. i svi su oni, kao i svi drugi redovnici u zajednici, imali strogo propisan samostanski red i dužnosti koje su morali svakodnevno obavljati. Imali su vrlo malo slobodnog vremena izvan načela molitve i rada (ora et labora). Pavlinski je red bio vrlo strog i discipliniran; redovničke su odredbe nalagale pavlinima šutnju, a u vrijeme posta strogi post.
Istovremeno pavlini su, u svojoj preko 500 godina dugoj povijesti u Hrvatskoj, sve do ukinuća reda 1786., bili vrlo prilagodljivi novim prilikama, potrebama i promjenama. Narod ih je stoga svesrdno prihvatio i cijenio, a oni su mu pomagali prenoseći mu svoje ogromno iskustvo i znanje.
----------------------------------
*A. Sekulić: „Svagdašnji život pavlina“, u katalogu izložbe „Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 - 1786“, Muzej za umjetnost i obrt, Globus, Zagreb, 1989. g.