Da bi osigurali vojnu i materijalnu pomoć plemstva u borbi protiv neprijatelja hrvatsko-ugarski kraljevi su plemićima poklanjali i davali u posjed zemlju, nekretnine, ali i cijele gradove. Jednako tako smatrali su da im pripada i patronatsko pravo nad crkvom, pa su stoga bili i zaštitnici crkava u Hrvatskoj. Oni su, temeljem toga prava, dodjeljivali plemićima, kneževima i ostalim velikašima i njihovim obiteljima patronatsko (zaštitničko) pravo nad crkvama na teritoriju koji je bio u njihovom posjedu.
„U feudalno naime doba kad je zemaljski gospodar bio potpuni gospodar svojih kmetova i koji su bili potpuno ovisni o njemu, isti je morao također skrbiti i za njihove duhovne i vjerske potrebe. U tu svrhu gradio je za njih i crkvu koju je opremio sa svim potrebnim za bogoslužje, uzdržavao je za to i samovoljno postavljao svećenike smatrajući crkvu svojom imovinom, a svećenika svojim službenikom - slično tolikim drugim svojim službenicima. Za njih nije bila crkva sveto mjesto - božji hram - koliko gospodarska zgrada, a svećenik njegov gospodarski službenik kojeg je za silu morao držati, dok je sve eventualne crkvene prihode tražio za sebe. Svećenici su u tim "vlastitim crkvama" feudalne gospode bili samo utoliko ovisni o svom biskupu ukoliko bez njegove dozvole nisu mogli obavljati svete čine“.*
Iz prethodnog je razvidno da je, s obzirom na prava, crkva bila u podređenom položaju u odnosu na svjetovnu vlast. Patronat krčkih knezova Frankopana bio je ključan za dolazak pavlina u Crikvenicu (1412. g.) te za njihovo kasnije djelovanje i bitnu ulogu koju su odigrali u nastanku i razvoju grada. Ta velikaška obitelj postaje početkom 13. st. (1225. g.) feudalni gospodar Vinodola. U to doba je Vinodol u crkvenom pogledu bio dio Krbavske biskupije (osnovana 1185. odlukom crkvenog sabora u Splitu), a kada je 1460. biskupijsko središte prešlo s Krbave u Modruš biskupija se počinje zvati Modruškom.
Frankopani su u odnosu na crkvu revnosno izvršavali dobiveni patronat. Oni su istinski brinuli o crkvi i crkvenim strukturama prema kojima su bili vrlo blagonakloni i darežljivi. Ne samo da su dovodili pojedine crkvene redove i postavljali biskupe već su se posebno isticali u gradnji i održavanju crkvenih građevina. Polovicom 16. st., nakon stalnih borbi sa Turcima i drugih neprilika, oslabila je moć Frankopana i oni više nisu bili u stanju izvršavati patronat nad crkvom.
----------------------------------
* M. Bolonić, „Crkveni patronat na području Senjsko-modruške biskupije“, Senjski zbornik 5, 1973. godine