Josip II. bio je hrvatsko – ugarski kralj od 1780. do 1790. godine. Držao se načela prosvijećenog apsolutizma, upravo kao i njegova majka Marija Terezija koju je naslijedio na tronu. Brojnim je reformama u svim djelatnostima (vojska, crkva, uprava, školstvo, itd.) namjeravao izgraditi efikasnu i modernu državu. Vjerske i crkvene reforme bile su jedne od najznačajnijih, ostale su na snazi i nakon njegove smrti i imale su bitan utjecaj na mnoge promjene, ne samo na vjerskom, već i na opće društvenom planu. Ideja mu je bila podvrgnuti crkvu državi, a svećenike preobraziti u državne službenike. Ukidajući velik broj samostana u mnogim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, te istovremeno prodajući zemljišta i mnoge nekretnine, te povećavajući poreze, vladar je dobivena sredstva nastojao iskoristiti za osnivanje državnih škola i zdravstvenih institucija.
Svojim je dekretom 7. veljače 1786. Josip II ukinuo pavlinski red.
„Odluka o ukinuću bila je kratka... U latinskom tekstu je razlog ukinuća pavlinskog reda: popustila je stega u pavlinskim samostanima u Ugarskoj (disciplina Claustris in ordine Paulinorum per Hungariam, eiusque Provincias percitus deflexerit), pa se ukida red u svim carskim pokrajinama, sva dobra njegova pripadaju vjerskoj zakladi, a članovi reda, ako su prikladni, neka se uključe u škole ili pak dušobrizništvo, ako pak ne, onda nek se umirove...“*
Pavlinski je red ukinut u trenutku kada ga je narod najviše poštovao i kada su pavlini bili najviše uključeni u „srce i dušu“ hrvatskog čovjeka. Njihova ukorijenjenost u narodu, visoka kulturna razina te jak otpor posvemašnjoj germanizaciji neki su od razloga koji su naveli Josipa II da ukine pavlinski red.
Ukinuće reda i posljedično prodaja i uništenje pavlinske imovine nanijeli su veliku i teško nadokadivu štetu hrvatskome narodu, pa i Crikvenici i cijelom Vinodolu čiji su pavlini i pavlinski samostan dijelili istu sudbinu. Nakon ukinuća svih pavlinskih samostana u Austro-Ugarskoj Monarhiji preostala su egzistirati samo dva u Poljskoj iz razloga što je ona bila pod ruskom okupacijom i stoga nije bila u sastavu Monarhije. Do 1918. broj pavlina bio je ograničen, a nakon toga red se oporavlja i iz Poljske se širi u druge države, tako da danas pavline nalazimo u Americi, Mađarskoj, Njemačkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj itd.
Pavlini se vraćaju u Hrvatsku 1972. g. na poziv kardinala Kuharića kada iz Poljske dolaze 4 redovnika pavlina koji preuzimaju u posjed svoj bivši samostan u Kamenskom kod Karlovca, a dvadestak godina kasnije, 1993., pavlini se vraćaju u Sv. Petar u Šumi.
----------------------------------
*A. Sekulić: „Pregled povijesti pavlina“, u katalogu izložbe „Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 - 1786“, Muzej za umjetnost i obrt, Globus, Zagreb, 1989. g.