Izdvajam tri temeljna razloga koje smatram ograničavajućim u smislu poboljšanja razine tjelesne aktivnosti cjelokupne populacije, prvenstveno djece i mladih.
1. Nedovoljno razvijena svijest o prednostima i važnosti bavljenja sportom ili bilo kojim drugim oblikom tjelesne aktivnosti.
Rijetke su i nedovoljne organizirane edukativne kampanje kojima se stanovništvo, posebice djecu i mlade, potiče na bavljenje sportom. Obitelj je važan faktor za djetetov socijalni razvoj. Roditelji imaju velik utjecaj na motivaciju djece da sudjeluju u sportu te važnu ulogu pri odabiru sportske aktivnosti kojom će se njihovo dijete baviti. Uključenost djece u sportske aktivnosti danas je više vezana za roditelje negoli za djecu.
A što mi na području našeg grada možemo učiniti s ciljem poboljšanja stanja?
Možemo primjerice učiniti sljedeće:
› organizirati edukativne „sportske“ radionice (predavanja) za roditelje,
› organizirati sportsko motivacijske posjete sportaša djeci u dječjem vrtiću i nižim razredima osnovnih škola,
› organizirati edukativne sportsko motivacijske kampanje za ljude treće životne dobi.
2. Neprilagođenost obrazovnog programa nastave tjelesnog odgoja.
Za razliku od većine država članica EU, koje su svoje obrazovne programe tjelesnog odgoja prilagodile novim društvenim izazovima, u hrvatskom obrazovnom sustavu posljednjih 10 i više godina nije bilo nikakvih značajnijih promjena vezanih uz nastavu tjelesnog odgoja.
U Hrvatskoj se nastava tjelesnog odgoja provodi 3 školska sata tjedno za učenice i učenike 1. – 3. razreda osnovne škole, odnosno 2 školska sata tjedno za učenice i učenike 4. – 8. razreda. U nama susjednim državama, osim Italije, nastava tjelesnog odgoja se provodi više sati tjedno nego u Hrvatskoj. Primjerice, u Mađarskoj se nastava tjelesnog odgoja provodi čak 5 školskih sati tjedno. Uz obveznu nastavu, tjelesni odgoj je u Austriji, Italiji i Sloveniji i jedan od izbornih predmeta. Lokalne jedinice nemaju ovlasti donošenja obrazovnih programa ali mjerodavna tijela našeg Grada i sportske udruge mogu zajednički:
- nastaviti s organiziranjem osmišljenih edukativnih motivacijskih sportskih kampanja namjenjenih djeci osnovnih škola.
3. Neprilagođenost iznosa članarine financijskim mogućnostima kućanstava.
Udio izdataka za članarine u prosječnoj neto plaći u Hrvatskoj je među većima u odnosu na značajan broj država članica EU. Naime, uobičajena članarina u većini sportskih klubova iznosi 150,00 kn mjesečno što čini oko 2,5% prosječne neto plaće. Taj udio u većem dijelu država članica EU je ispod 2,0% prosječne neto plaće, a prednjači Francuska s udjelom od 0,6%. Mislim da je i to jedan od razloga zbog kojih dio roditelja nije u mogućnosti svoju djecu usmjeriti u sportske klubove.
Procjenjujem da bi smanjenje na razinu simbolične članarine pridonijelo većoj uključenosti djece i mladih u organizirane sportske aktivnosti. Članarina bi se mogla smanjiti na simboličnu razinu ukoliko se povećaju proračunska izdvajanja za sport. Grad Crikvenica, po mojem mišljenju, ima mogućnosti za povećanjem proračunskih izdvajanja namjenjenih sufinanciranju redovnih aktivnosti sportskih klubova.
Naime, udio izdvajanja za sportske klubove u proračunu našega Grada za oko 15% je manji u odnosu na prosjek usporedivih gradova s time da je prosječni proračunski prihod u Gradu Crikvenici za oko 25% veći u odnosu na prosjek istih tih gradova.