U utorak 4.10. s početkom u 19 sati u Gradskoj galeriji Crikvenica (Strossmayerovo šetalište 22) bit će otvorena izložba fotografija Slavke Pavić "Voljeti ljude i fotografiju". Izložbu će otvoriti povjesničar Mladen Lučić, a moći ćete je razgledati do 31. listopada
Slavka Pavić
Rođena je 1927. u Jajcu (Bosna i Hercegovina). Djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru. U Zagreb dolazi 1946. te upisuje studij ekonomije kojeg je ubrzo napustila. Fotografijom se počinje baviti početkom pedesetih godina 20. stoljeća kada postaje i članicom Fotokluba Zagreb u kojem je odgojila generacije mladih fotografa, a početkom sedamdesetih osnovala je i Žensku foto-sekciju. Sudjelovala je na više od 300 skupnih i održala tridesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih bi trebalo istaknuti izložbu na Festivalu Hrvatske u Francuskoj – Croatie, la voici u Cite nationale des arts u Parizu 2012. Muzej grada Zagreba priredio joj je retrospektivnu izložbu (kustosica Iva Prosoli) 2014. godine. Dobitnica je više od 90 različitih nagrada i priznanja, a radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u brojnim privatnim zbirkama. U nakladništvu Hrvatskog fotosaveza 2015. godine objavljena joj je monografija Slavka Pavić, subjektivna fotografija autorice Branke Hlevnjak. U Galeriji Forum 2017. Godine Antun Maračić učinio je svojevrsni hommage radu i osobi Slavke Pavić organizirajući izložbu Unakrsno klikanje - Slavka Pavić i fotografi predstavivši je, kako sam piše i najavnom tekstu izložbe, kao autoricu snimateljicu i kao predmet pažnje i respekta, kao nadahnuće i omiljen motiv.
Mladen Lučić: Voljeti ljude i fotografiju
Posljednjih godina otvaranja važnijih zagrebačkih izložbi gotovo su nezamisliva bez prisustva omalene sjedokose, neobično vitalne, diskretno komunikativne i uvijek nasmiješene staričice koja u svojim rukama obavezno drži mali digitalni fotoaparat. Sjećam se, kad sam je prije više godina znao susretati, da je umjesto sadašnje digitalne, držala isto tako malenu analognu kameru marke Leica koja je zamijenila raniji i znatno veći Rolleiflex, jer kad god bi susreo Slavku Pavić nikad je nisam vidio bez fotoaparata.
Njen put fotografkinje traje već impozantnih sedamdesetdvije godine, a počela je snimati pod utjecajem svojeg supruga, čuvenog zagrebačkog foto-kroničara Milana Pavića, koji ju je nagovorio da se ozbiljnije počne baviti fotografijom i da se upiše u Fotoklub Zagreb. Tamo je njen talent prepoznao doajen hrvatske fotografije Tošo Dabac, koji njenu fotografiju Portret mladića odmah bira za IX međunarodnu izložbu umjetničke fotografije održanu 1951. godine na Zagrebačkom velesajmu. Od tada Slavka Pavić snimila je niz antologijskih fotografija te meni jednu od najdražih zagrebačkih U prolazu, nastalu 1951. godine na kojoj se sjajno poigrala atmosferom pasaža Harmica, diskretno akcentirajući tadašnji njen prepoznatljiv simbol, kliznu željeznu rešetku koja je izgled ulaza u Harmicu dijelila na dan i noć, te inventivnom kontrapostacijom prolaznika s njihovim vlastitim refleksijama zabilježenim na izlogu ugaone zgrade. Riječ je svakako o jednoj od najznačajnijih snimki Zagreba tog vremena koja je po svom inventivnom postupku ujedno i jedna od najbitnijih u povijesti hrvatske fotografije. Ništa manje ne zaostaju ni fotografije Novog Zagreba od kojih odu civilizacijskoj promjeni, odnosno živoj mijeni starog i novog predstavlja crno-bijela kompozicija Dolazi novi grad (1960.), na kojoj mladić, vozeći bicikl, lijevom rukom drži konja za uzde te se oni polagano udaljavaju od brojnih novogradnji što niču u drugom planu. Snimajući prirodu, autorica će često upotrijebiti tada moderan efekt solarizacije, ali isključivo kao akcent, ne dopustivši mu (za razliku od mnogih fotografa tog vremena) da zavlada kompozicijom.
Serija Konjanici iz 1969. godine svjedoči o autoričinom smislu za profinjenu poetičnost koja se između ostaloga manifestira istodobnim suosjećanjem samoće i empatije što postiže naglašeno minimaliziranom impostacijom likova na savršeno tonski iznijansiranoj crno – bijeloj pozadini. U portretiranju elemenata prirode Slavka pokazuje izuzetnu vještinu baratanja samom strukturom osnovnog motiva, odnosno subjekta fotografije, kao i sjajan osjećaj za kadar i kompoziciju koju najčešće pronalazi i dokumentira kao intaktnu, ali često i vrlo aktivno sudjeluje u njenom kreiranju. To se posebno odnosi na fotografije konstruktivističke provenijencije koje prvenstveno odišu vremenom, odnosno onom estetikom likovne umjetnosti karakterističnom za grupu Exat 51 i kasniji pokret Novih tendencija nastao u Zagrebu 1961. godine, a čije je izložbe Slavka redovito posjećivala. Svoje viđenje igre geometrijskih oblika kao i osobnu interpretaciju konstruktivističkih polazišta i zakonitosti ostvarit će u nizu fotografija nastalih u razdoblju od 1956. do 1978. godine, a u taj ciklus možemo uvrstiti i znatno kasniju, digitalnu Svjetleću konstrukciju iz 2014. godine koja podsjeća na mobilne skulpture i reljefe Jurja Dobrovića. Iz tog ciklusa svakako treba naglasiti dvije sjajne Kompozicije iz 1956. godine na kojima su na desnom kraju modernističke velesajamske paviljonske zgrade prislonjene dugačke ljestve. Ispred te igre volumena s neobičnim akcentom nezainteresirano će prolaziti muškarac krećući se prema lijevoj strani kompozicije, dok će na drugoj fotografiji identičnog kadra žena hodati u desno. Slavka je tim fotografijama konstruktivističke, ali i konceptualne provenijencije ispričala priču o suživotu estetike, funkcionalizma, praznoće i otuđenosti, a ljestvama je naglasila apsurdnost novih civilizacijskih vrijednosti. Za razliku od avangardnosti ove fotografije Crno – bijelo iz 1974. godine jednostavno dokumentira geometrijsku igru prirode, vraćajući taj svijet oblika svom ishodištu. Fotografija koja tom ciklusu rubno može pripadati, ali isključivo zbog svog kvadratičnog rastera (pločnik od kvadratnih kocaka) su Šetači iz 1957. godine, pri čemu spomenuti raster služi kao pozadina briljantnoj ritmičkoj igri sjena.
Slavka Pavić u svojem je opusu dotakla gotovo sve teme koje su svojstvene većini fotografa od sredine proteklog stoljeća do danas, tako da se okušala u portretu, mrtvoj prirodi, pejsažu, gradskim vedutama, eksperimentalnoj, socijalnoj, etnografskoj i turističkoj fotografiji, ali u svim njenim radovima vidljiv je jasan autorski pečat njene specifične poetike. Realizirala je niz fotografija u kojima je iskazala izvanserijski smisao za opažanje detalja i cjeline, bez kojih bi povijest hrvatske fotografije bila nezamisliva, ali najbitnije je da se iz njezinih fotografija zrcali njezina ličnost, njezin skroman, slobodan i vedar duh, ljudska toplina i empatija kojom odiše. Čitav je život bila samozatajna, tiha i diskretna te nije nikad težila ikakvom isticanju i samodopadnosti, a svoj je rad najčešće posvećivala zajednici. Možda o njenoj autorskoj osobnosti, odnosno njenoj vještini i duhu najbolje govori sjajno kadrirana fotografija upečatljive atmosfere Snježni dan I iz 1954. godine. Slavka na njoj hvata lom svjetlosti koji obasjava grupicu žena što se kreću sjenovitom ulicom, a jedna od njih zastala je ispred izloga radnje iznad kojeg stoji pismoslikarski natpis Fotoamater. Teško da bi amater takvu fotografiju mogao snimiti, međutim Slavka tim činom svjesno radi autoironijski odmak, ali ujedno piše osobni testament da fotografiju treba voljeti. Slavka voli fotografiju, jednako kao što voli prirodu i ljude koji ju okružuju, a kada spoznamo te činjenice ne treba se čuditi da su na njenim fotopapirima s ljubavlju ispisane najiskrenije i najtoplije priče hrvatske fotografije.
Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić zahvaljuje Galeriji Kranjčar na suradnji i posudbi izložbe Slavke Pavić.