Željko Zbašnik – živjeti za pomoć drugima, prijateljstvo i dobrotu
U svakom, pa i našem gradu, ima i bilo je ljudi koji su svojim djelovanjem pridonijeli njegovom razvoju ili promociji, ljudi koje s razlogom hvalimo i slavimo. S druge pak strane mnogo je građana koji su svojom skromnošću i nesebičnošću, pomaganjem drugima uljepšali im i olakšali svakodnevicu, usmjerili život u pravcu koji nije donio priznanja i slavu, ali su svojim doprinosom ljudskosti na drugi način zavrijedili divljenje, zahvalnost i poštovanje okoline.
Jedan od ljudi vrijednih divljenja bio je naš sugrađanin ŽELJKO ZBAŠNIK čiji nas je iznenadni odlazak u 68. godini ovih dana podsjetio na neke gotovo zaboravljene vrijednosti. Njegovim je neumitnim odlaskom naš grad postao siromašniji za jednog istinskog Čovjeka. A bio je poseban, brižan za bolesne, za tužne, jednostavan, duhovit, neposredan, topao. Bio je skroman, nikome na putu, raskriljenih ruku, otvorenog srca za svakoga. Tako nas je i napustio, u tišini bez jauka. Otišao je onako kako je i živio: tiho, mirno, nenametljivo.
Sudbina i životne prilike namijenile su mu ulogu da svoje životne motive podredi brizi za druge i pomaganju drugima što je on svesrdno prihvatio i uspješno odolijevao svim poteškoćama i izazovima takvih prilika koje su često nadilazile njegovo životno iskustvo i realne mogućnosti.
Poznavao sam Željka od dječačkih dana. Naša priča započinje u djetinjstvu, u Dječjem odmaralištu „Jadranka“, u vrijeme kada je Željkov otac Franjo bio upravitelj, moja mama Anka kuharica, a mi – silno bezbrižna i zaigrana djeca. Željko je već tada, kao i u svim kasnijim vremenima bio silno znatiželjno, mudro dijete duše i osjećaja, pa je od vršnjaka dobio nadimak – Mudri.
Idila bezbrižnog djetinjstva prerano je, nažalost, prekinuta, jer su ga majčina odsutnost i smrt učinile prerano ozbiljnim i odgovornim. Kako nesreća nikad ne dolazi sama, slijedile su poteškoće s bolešću oca Franje, ratnog invalida, pa starijeg brata Zlatka kojega je bolest učinila invalidom i teško pokretnom osobom.
Potom su i njihovu domaćicu Gedu Lončarić, koja se zdušno brinula o trojici muškaraca, pored godina, zadesile i zdravstvene poteškoće. I o njoj je, u starosti i bolesti, preuzeo brigu – do kraja, kao što se dugi niz godina potpuno sam brinuo o bratu opterećenom teškom pokretljivošću i stalnim bolovima.
Bio je najmlađi član obitelji, a svih je „dogledao“ i dostojanstveno ispratio na posljednji počinak. Takav način života i posvećenost obitelji onemogućili su mu da osnuje bilo koji oblik vlastite obitelji, znatniji profesionalni napredak, a narušili su i njegovo zdravlje.
Od društvenih aktivnosti, stjecajem okolnosti, najbliži mu je bio šah kojim se aktivno i uspješno bavio brat mu Zlatko, a njihov crikvenički dom bio je rezervno okupljalište najboljih crikveničkih šahista. Željka je i u tim okolnostima zapala dužnost da im pomaže, pa je više godina bio tajnik Šahovskoga kluba.
Sve poteškoće i nedaće nisu pokolebale Željkovu pozitivnu energiju i dobronamjernost, pa je tijekom svog kasnijeg samačkog života održavao mnoga prijateljstva započeta u školskim danima, tijekom radnoga vijeka, ili s bivšim šahistima.
Bio je dobar čovjek. Posebno ćemo pamtiti koliko je bio spreman žrtvovati se za svoju obitelj, za druge, kakav je bio prijatelj, a uz to na svoj poseban način, sređenih misli, staložen i duhovit. Takav će u našem gradu ostati upamćen.
Počivaj u miru, dragi naš Željko.
19. svibnja 2021., Slobodan Gračaković