U petak 5. lipnja u 20 sati u Gradskoj galeriji Crikvenica održat će se otvorenje izložbe "Karbon i novi karbon" slikarice Tee Bičić.
Izložba će se moći razgledati do 25. lipnja i to svakoga dana osim nedjelje u terminima od 10:00 do 13:00 i 18:00 do 21:00 sat.
Tea Bičić
Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Puli, smjer grafički dizajn, diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Venezia u klasi prof. Paola Tessaria. Izlagala je na trideset i pet samostalnih izložaba i sudjelovala na više od sto skupnih izložaba u Hrvatskoj i u inozemstvu. Za svoj rad dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja. Sudjelovala je u nekoliko likovnih kolonija. Radovi joj se nalaze u fundusima muzeja i galerija te u brojnim gradskim i privatnim zbirkama. Članica je HDLU Istre i jedna od utemeljitelja Galerije POOLA u Puli. Od 2014. koordinatorica je programa Gradske galerije Labin i suradnica za likovnu djelatnost pri Pučkom otvorenom učilištu Labin. Živi u Labinu.
Branka Arh: Karbon i novi Karbon
Prepoznajemo Teinu slikarsku ruku. Pogotovo kad iz odnosa neboja izvuče doživljajne vrijednosti, toplinu i prisnost, dakle, subjektivne odjeke. Za sada zadržava ovaj smjer: naboj crno-bijelog sučeljavanja, odbacivanje deskriptivnog, izravan govor geste pun napetih silnica. A sve je započelo još 2013. serijom slika Prolazi, nastavilo se u seriji Karbon 2017., ali s dorečenim elementima i pročišćenom porukom.
Vidimo, slijedi svoj put redukcije i sinteze. Ne bavi se detaljima ni opisima. Sigurna u likovne vrijednosti čiste crne i čiste bijele, zaokupljena je ogoljenom zbiljom slike. I uspostavljanjem konkretnih poveznica između grafičkih i slikarskih sredstava, između oštre linearnosti i mekoće zapisa. Odvaja jedno od drugoga, a opet ih na svoj način združuje idejom asketskog, elementarnog i strukturnog viđenja. Takvom simbiozom stvara netradicionalne kompozicije slobodnih kontura koje ne pokazuju određeni oblik (znamo da je Tea odavno napustila formu), ali sugeriraju značenja. A značenja nose unutarnji slojevi, oni koji se protežu iz slike u sliku ostvarujući uvijek novu sliku. No, ne postoji ni prva ni zadnja slika u seriji.
Premda lišena kolorita, Teina slika nije ni hladna ni monotona. Tamo gdje blagim tonom boje (primjerice crvene) uplete neku intrigantnu crtačku intervenciju, artikulira akciju, pulsiranje, vizualnu pokrenutost. Njezina je posebnost u naboju različito artikuliranih poteza: s jedne strane oporim, tvrdim, odrješitim crtežom ugljenom i izravnom gestom sabire energiju, s druge nježnim, finim, fluidnim akrilnim zapisom širokim kistom doziva reminiscencije odane gestualnoj ekspresiji. Guste crne ritmove koji dozivaju dubinu, umiruje senzualnom bjelinom. Jedno tumači drugo, jedno drugome daje značenje i potpunost, poravnava strane, usklađuje odnose, nadgleda rezultat. Doista, treba usmjeriti pozornost na mjesta gdje se gnijezdi njezina gesta. Na tim ćemo mjestima lakše razumjeti njezino traženje savršene slike (Tea) i umjetnosti bez mistificiranja.
Zanimljivo je pogledati kako artikulira vezu između različito povezanih energijskih linija, neovisnog kretanja i ritma: linije ne urastaju jedna u drugu, ne ostvaruju kompaktno tkivo, neovisnim kretanjem ostvaruju vlastitu protežnost i ritam. Zapravo ta linearna barijera ostvarena neponovljivim jednokratnim zamahom ruke i punom koncentracijom, čitka, čista, samostalna u ritmu i izražajnosti, određuje Teinu sliku, naznačuje suštinu njezinoga likovnog promišljanja, potvrđuje zaključak da je crtež, ne slika, njezin glavni izričajni medij (citat iz ranijeg predgovora katalogu).
Tea slika disciplinirano, čisto, jednostavno. Takav je njezin rukopis. Ne koristi skice, ideju izravno prenosi na neutralno smećkasto platno. Bez zastajkivanja i neodlučnosti. Ruka sama otvara i zatvara prostor slike, brzi ritmovi uslojavaju razine, uključuju značenja. Na nekim najnovijim slikama jednostavnom crtačkom gestom u hipu je apstraktnu plohu pretvorila u prostornu činjenicu s više planova. Ta prostorna činjenica nosi ekspresiju i značenje: Ovalna forma sugerira prolaz kroz mrak, prolaz kroz formu do neke nove, bolje dimenzije. Ovi su radovi logičan nastavak slika iz serije Karbon. Razvijaju neke nove situacije koje spajaju plohe u jedinstvenu kompoziciju. Otvaraju svojevrsna vrata, odnosno prolaze u neku drugu protežnost. Ne znamo što nas čeka s druge strane, ali dok putujemo, dok se krećemo, živimo, pojašnjava Tea.
Nazivi slika (Karbon) i morfološke preobrazbe suprotstavljenih crno-bijelih odjeka vode nas do izvora nadahnuća - do aluzija na povijesni kontekst labinske rudarske prošlosti i na autoričinu ukorijenjenost u nasljeđe ugljenokopa. Reći će: Karbon je dio moga crnoga, moje prošlosti, prošlosti moje obitelji, mojih korijena. Koliko god u postupku skrivala svoje unutarnje lice i koliko god nastojala na impersonalnosti slike, težak trag crnog kaligrafizma i umireni tijekovi guste bjeline odaju njezinu osobnost i subjektivnu nazočnost. Ali važno joj je izraziti ideju, zadržati esenciju i nedvosmislena rješenja. I biti uvijek u blizini minimal-arta. Na taj način aktualizirati suvremenost. I potvrđivati svoju autentičnost.
crikva.hr