U Gradskoj galeriji Crikvenica (Strossmayerovo šetalište 22) bit će u petak 1. srpnja u 21 sat otvorena izložba "Šutejevi prostori igre" našeg poznatog slikara Miroslava Šuteja. Izložba će biti postavljena do 30. srpnja i moći ćete je razgledati svakofga dana od 10 do 13 i od 18 do 22 sata.
Miroslav Šutej - Hrvatski slikar i grafičar (Duga Resa, 29. IV. 1936. – Krapinske Toplice, 13. V. 2005.). Nakon Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirao je 1961. na Odsjeku grafike u klasi prof. M. Detonija, bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića od 1961. do 1963., profesor na ALU u Zagrebu od 1978. i u Širokom Brijegu od 1996., redoviti član HAZU od 1997. Samostalno je izlagao od 1962. Osvojio je Grand Prix na Bijenalu mladih u Parizu 1963.. Ta mu je nagrada omogućila stipendiju francuske vlade i boravak u Parizu (1964. / 1965.). Njegov op-art crtež Bombardiranje očnog živca otkupio je Museum of Modern Art u New Yorku (MoMA) 1965. Predstavljao nas je na Biennalu u Veneciji 1968. Priredio je više od 150 samostalnih izložaba, sudjelovao na više od 900 izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj je rad primio šezdesetak nagrada. Autor je Kviska za popularni TV kviz s početka sedamdesetih. Oblikovao je grb i zastavu Republike Hrvatske, grb i zastavu Predsjednika Republike Hrvatske te novčanice hrvatske kune (uz Š. Šuteja i V. Žiljka).
Djela mu se nalaze u vodećim hrvatskim i svjetskim galerijama i muzejima (MSU u Zagrebu, MMSU u Rijeci, Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku). Film U potrazi za Šutejem snimio je N. Puhovski 1981. U Motovunu (Istra) utemeljena je Fundacija Miroslava Šuteja.
Branka Arh: Šutejevi prostori igre (mobilne grafike i objekti, 1966. – 1971.)
Ulazimo u žive, dinamične i otvorene umjetničke modifikacije Miroslava Šuteja, u djelo umjetnika s posve novom dimenzijom poniranja u zbilju i s novim poetskim vrijednostima. I zastajemo iznenađeni izričajnim mijenama i preobrazbama, neprestanim otvaranjem prostora igre, lepršavog i razigranog trenutka u kojemu je umjetnost doživljavao kao igru. Sve je igra, igra je sve, tvrdio je. Nije li baš taj poetizirani ludizam oslobodio njegovu imaginaciju i prožeo njegovu kreativnost radošću i životom? Na likovnoj sceni pojavio se 1957. Tada aktualne likovne grupe Exat 51 i Nove tendencije, bliske konstruktivizmu, kinetičkoj umjetnosti i op-artu, nudile su nove smjerove u likovnom jeziku. Šuteju je najbliža bila optička percepcija stvarnosti pa se priklonio op-artu Victora Vasarelyja, ali tako da je tom umjetničkom pravcu dao svoje mjere i prepoznatljiva autorska obilježja, označio ga biljegom vlastitosti u stilu i rafiniranosti: strogom perfekcionističkom izvedbom, profinjenom estetizacijom, vrsnošću kojom je linearno-prostornim pomacima dvodimenzionalnu plošnost pretvarao u vibrantnu trodimenzionalnu prostornost. Podsjetimo se da je op-art crtežom Bombardiranje očnog živca na Bijenalu mladih u Parizu 1962. osvojio Grand Prix i time došao u žarište pozornosti (crtež je otkupio Museum of Modern Art u New Yorku). Istraživanje različitih percepcija stvarnosti vodilo ga je iz jednog medija u drugi, iz crteža u reljef, skulpturu, objekt. Pa su iz prostornog iluzionizma u crtežima proizašle mobilne grafike, mobilni crteži, živo obojeni mobilni objekti u drvu, vrsni folk crteži pleteni od vrpca papira. Svejedno koji medij, u svakome je bio na tragu nekog novog, provokativnog osmišljavanja ideja i propitivanja likovnog izričaja. Svoj je opus doživljavao kao integralnu cjelinu u evoluciji opažaja, a stvaralačke je impulse s lakoćom i iznimnom maštovitošću pretvarao u umjetnost.
Intrigirao ga je pokret. Trebala mu je iluzija pokreta, simuliranje kretanja. Vezano uz to, zaokupljala su ga pitanja: kako pokrenuti dvodimenzionalnu površinu, kako isprovocirati kretanje iz plohe u prostor, kako dvodimenzionalnom obliku na plohi dati dimenziju trodimenzionalnog tijela u prostoru? Učinio je to tako da je statičnom dijelu grafike dodao pokretne elemente otvorene za brojne kombinacije i stalne promjene: organičke oblike koji probijaju površinu stvarajući pritom dojam ustreptalosti, razigranosti i lepršavosti, ali i pomične elemente konstrukcije koji su omogućavali mijene djela. Nastale su tako mobilne grafike koje mnogi smatraju njegovim najvećim doprinosom. Vlasnik djela (gledatelj ili posjetitelj izložbe) mogao je pomicati pojedine dijelove, varirati i kombinirati promjenjive oblike, mijenjati strukturu djela, stvarati kompoziciju prema vlastitim asocijacijama, percepcijama i modelima, dopunjavati, dovršavati, prilagođavati. U tom interakcijskom odnosu gledatelju se nudilo kreativno suautorstvo u stvaralačkom procesu, u oblikovanju, nadograđivanju i definiranju likovnog djela. Time je dokinuta praksa da umjetnik mora dovršiti svoje djelo, dati mu konačnu formu. Bio je to važan preokret. Na toj kreativnoj interakciji između umjetničkog djela i promatrača Šutej je stvorio djela koja su mu osigurala stilsku prepoznatljivost, važne pozicije u umjetnosti suvremenih izričaja i međunarodni ugled.
Još nešto: Šutej je s oduševljenjem prihvatio ideju umnožavanja i dostupnosti umjetničkog djela. Otiskivanjem velikog broja serigrafija umjetničko djelo približio je široj likovnoj publici i time dokinuo praksu modernističke ekskluzive. Bio je to još jedan korak dalje u oslobađanju umjetnosti od modernističkih taloga.
Jedno je proizlazilo iz drugoga: Ništa se ne pojavljuje niotkuda niti od danas do sutra, pojašnjavao je Šutej.1 Unutarnju logiku prijelaza određenih elemenata u jednom mediju razvijao je u drugom. Da bi osvojio prostor i izrazio svoju neobuzdanu imaginaciju, za svoje prostorne kompozicije rabio je najrazličitije materijale i postupke. Pogledajmo objekt pod nazivom KT-29-IV iz 1966. (dešifrirano: Kutina – dan i mjesec umjetnikova rođenja): kružni oblici različitih veličina temeljne su jedinice gradbe (stolno-teniska loptica je središnja mjera koja u svome plastičkom tijelu i središnjoj poziciji sabire sve čimbenike kompozicije). Doživljaj radosne igre, snažnog pulsiranja od središta prema van, vibriranja, napetosti i složenosti kompozicije pojačao je živim bojama i precizno usustavljenim redom optičkog crteža. Vidi se da je bio perfekcionist i u najsitnijim pojedinostima. U Koloriranom obelisku (1968.) Šuteju je bio izazov složiti elemente tako da okomitim kretanjem otvori prostor za određenu perceptivnu igru u kojoj će koncepcijom primarnih boja (plava, crvena, žuta, zelena) ostvariti razigranost, živost i snažni okomiti protok energije.
Je li Plava slika (1968.) slika, skulptura ili reljef? Ili je sve to? Riječ je o trokutastoj drvenoj formi široke plohe obojene u plavo koja se izdiže prema gore u obliku obrnutog slova V. Njezine dijagonale gotovo se spajaju pri vrhu u susretu silnica. Ali ne, ne spajaju se. Na samome vrhu objekt završava neočekivano malim kružnim oblikom u koji se uvukao crveni cvijet. Dakle, geometrija: trokut i krug. Jednostavno, čisto, smireno u formi i odnosu boja (hladna plava i jarko crvena) i u visokoj tehničkoj dorađenosti. Šutej je tu vrlo domišljato i inventivno izveo oprostorenje slike. A računao je pritom na iracionalni efekt, kako će nas tim malim kružnim završetkom na vrhu trokuta uvući u svoju optičku varku. Naime, ta sitna pojedinost naš pogled diže prema gore, viđeno gubi težinu stvarajući dojam lebdenja, vizualna stvarnost transformira se tako da čitavoj formi daje novu mjeru. U suglasju s mnogima koji su pisali o njemu, rekla bih da je ponudio vlastitu viziju modernizma najviših dometa. U crtežu, grafici, kolažu, objektu, u svemu zanimljiv, maštovit, uvjerljiv, duhovit, umjetnički svoj. Kao takav, ostavio je snažan trag u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Znamo da nije podnosio pravila i nije priznavao granice. No, neprestano je preispitivao svoje ideje, nadopunjavao ih aktualnim likovnim tendencijama, dokazivao koliko mu je važan autentičan umjetnički čin. I da, znao je zagledati u sebe: Svoju umjetnost uvijek nosim u sebi i sa sobom.2 Ta njegova umjetnost pobuđuje uvijek nova iščitavanja i kontekstualiziranja pa i danas, sedamnaest godina nakon njegove smrti, s osmijehom i divljenjem reagiramo na zaigrane dosjetke, kombiniranja i izazove u njegovim djelima.
______________
1 - Razgovor s E. Quienom, Kontura 47/48 1996.
2 - Isto.