Prije nego ča opišen kirijaši i njhove zgode i nezgode, ko ča san obećal, mislin da je red kratko opisat va nikuliko besed Tribalj i njegov hod kroz vrime, ča san o Triblju čul i naučil kroz svoj žitak, jer mi se čini da naši ljudi, zaokupljeni sakidanjimi brigami, nisu svjesni kuliko je vridno i bogato njihovo nasljeđe iz prošlosti, pogotovo prišuci ki se jako teško, ili nikako (čast iznimkami) prilagođavaju našen mentalitetu, običajon i govoru. A trebali bi!
Kad zabodemo onajsti već spomenuti šćap va tribaljsku zemlju kako bi našli centar svita, moramo znat da vrlo lahko moremo pogodit i rećin, kolarin, fibulu, mamuzu ili drugo ča su rabili Japodi, Rimljani, Franki ili naši stari Hrvati ki su svoje kosti ostavili va našen mestu.
Va Triblju su dosad otkrivene tri starohrvatske nekropole – groblja z osmoga do jedanajstoga stoljeća i to Gorica va Stranču, Njivica iznad današnjega cimitira i nekropola kraj crikve i plovanije. Verujen da će se va Hrvatskoj teško ili nikako nać, na tako malon području, tako brojni arheološki lokaliteti z toga doba.
Kroz Tribalj, prema rimskoj zemljopisnoj harti ku se naziva „Tabula Peuntingeriana“ prolazi Rimska cista ka gre z Aquileje i Tarsatice prema Seniji i Saloni ku bi trebalo istražit i pokazat turiston i domaćin ljuden aš se z takovimi stvari ne more baš saki pohvalit.
Još od kad san sedandesetih let bil član član Društva za zaštitu kulturne i povijesne baštine Vinodola va Crikvenici, koga je vodila uvažena Tea Matejčić Jerić, upoznaval san plejadu poznatih arheologi i povjesničari od Radmile Matejčić, Janka Beloševića, Luja Margitića, Željke Cetinić, Margite Cvjetinović i Ranka Starca ki su istraživali Vinodol, pisali o njen i postavljali o njen izložbe va muzejih. Ono ča znan o arheologiji našega kraja naučil san od njh, a del toga bin otel podilit z Vami.
Kad je jedan od doajenih zadarske i hrvatske arheologije Janko Belošević prije kustosa Miljenka Domijana (koga san isto upoznal, ali još dok smo sideli va istoj klupi Građevinske tehničke škole v Riki) prišal obać 1997. leta završno istraživanje nekropole va Stranču, aš se je već nadugo i široko pročulo o kakovon kvalitetu nalazih je rič, posjetil je i moj dom kadi su bili smešćeni arheologi ki su to delali i to Željka Cetinić, Margita Cvjetinović i Ranko Starac.
Tun prigodun je Janko Belošević rekal, a ja na svoje uši čul, da se Stranče (188 grobišta) po bogatstvu iskopina, more stavit uz bok najvećoj starohrvatskoj nekropoli Ždrijac (350 grobišta) kraj Nina. Napominjen da je Nin va to doba bil prestolnica naše Kraljevine Hrvatske pa ne čudi veličina nekropole. Va iston dahu je mamuze, ke su toga dana našli, nazval „Županske mamuze“. To nen nigdare zaboravit aš je s timi besedami predpostavil da bi poli nas onda trebalo bit središte jedne od županij naše tadašnje države.
Va isto to vrime, 20. kolovoza 1997. o ton istraživanju je Slavica Mrkić Modrić va „Novon listu“ objavila opsežnu reportažu, na dvi stranice, za ku je još jedan doajen hrvatske arheologije akademik Branko Fučić izjavil da je nekropola va Triblju „Krsni list Hrvata“.
Dragi čitatelji, ove dvi izjave naših eminentnih arheologih imaju nemjerljivu vridnost za moju lokalpatriotsku dušu i daju mi kuraž i snagu za promičbu moga rodnoga mesta i kraja.
Kad san nedugo nakon ovijstih događaji, Ranka Starca, kad me je posjetil, upozoril na naziv „Klošter“ za položaj ispod sel Gašparovići i Šepići ki bi uz drugi obližnji toponim „Kirin“ mogal značit da bi totu mogli bit ostatki kloštra - samostana i crikve posvećene Sveton Quirinu (čiji kult je raširen posebno va Boduliji) o koj crikvici postoji i lokalna predaja, ni mi bilo ni na kraj pameti da će ubrzo iza toga Ranko ponovo prit i z kombića veselo zivuć rimski soldi, ostatki rimske keramike i komad troske ča je našal na ton mestu.
Rekal mi je da je ta troska još najvredniji nalaz aš je ona ostatak od kovačije ča bi moglo značit da se je totu nalazila štacija na Rimskoj cisti za „servis“ zaprežnih kola z kimi su upravljali rimski preteče naših Kirac odnosno kirijaših.
Pred par dani, kad san ga zamolil da mi ko najbolji znalac arheološke povjesti našega kraja ali i šire, napiše nikuliko rečenic, za ovujstu priliku, o značenju Triblja kroz minula stoljeća, rekal mi je da se boji devastacije ovoga vrlo vridnoga nalazišta. Zemlju je kupil niki stranjski čovik ki baš nima osjećaja za povjest Triblja ni Vinodola i želi na ton terenu udelat kuću, a ako mu sadašnja općinska vlast to dozvoli, to će se i dogodit i arheološko nalazište će se uništit.
Dok san bil zamjenik Povjerenika Vlade RH va Općini, uz pomoć gospođe Sladonja iz Konzervatorskog zavoda z Rike sprečil san izgradnju kuće na nekropoli va Stranču, ali kad je zibrana nova vlast na Starohrvatskon groblju mesto spomen obilježja se je pojavila nova stambena kuća (ajme Bože veselja va toj kući na groblju!) pa se to lahko more poznova trefit.
Zato predlažen i pozivan sadašnju vlast da inicira va Ministarstvu kulture, a po potrebi i sufinancira istraživanje lokaliteta, ali i ukupnu rekonstrukciju štacije kako bi postala del buduće turističke atrakcije. Mesto toga oni broje masline i smokve i love šele po Vinodolu, ruše pa grade dvojbeni vrtić i stadion, a bilo bi bolje da se ugljedaju va Novljancih ki proširuju z europskimi soldi svoju gospodarsku zonu dok na našoj ostrugve rastu.
Spomenuta buduća atrakcija „Cista Rimljana“ bi trebala obuhvaćat Rimski grad Lopar va Novon, Rimsku cisternu va Selcih, Rimsku ciglanu va Crikvenici, Rimski castrum Badanj va Grižanah, štaciju na Rimskoj cisti u Gašparović va Triblju, a mordi i Japodsku gradinu Humac isto va Triblju i drugo.
Zaključno, želin ponovit i pozvat sih Tribaljcih, domaćih i prišucih, aš će i oni ili njhovi vnuki postat domaći, da vole svoje mesto, da čuvaju svoj govor i običaji jer će po ton bit svoji na svomu i ostat takovi.
Neka ne gredu ća z domi jer je trda i žuhka ljuška korica kruha, ali to ne znaju kad krenu, nego tek kad pridu tamo i lupe z glavun va zid, a zbog ponosa se ne vraćaju nazad. Bilo bi lipo kad bi imeli puno više dice jer bi to bila garancija da ćemo opstat i da se ognjišća nete gasit.
Završit ću z jednun izrekun ku je na svojoj krabunosnoj sablji ugraviral mladi, prerano preminuli Tribaljac, (z velimi slovi), ki je bezgranično volel svoje mesto, ku izreku bi trebali si Tribaljci, bez patetike, zet za svoje geslo i po njoj i zanju živit, a to je:
TRIBALJ, SVETA ZEMLJA
Ranko Starac mi je poslal zamoljeni tekst o Triblju koga je, samozatajno nazval tekstićen, marako je rič o priličnon sadržaju pa ću ga uvrstit va sljedeći prilog.
Tribalj, 26. svibnja 2019.
Žarko Gašparović Markun
