Kad se u Splitu svakog podneva na Peristilu pojavi car Dioklecijan sa svojom suprugom Periskom, turisti se okupe, mobiteli se podignu, a fotoaparati klikću. Taj mali ritual postao je zaštitni znak grada, međutim i Crikvenica ima svoje “careve”. Ne one iz povijesnih knjiga, nego prave, domaće prezimenom, karakterom i pričom.
Vladimir 'Sijuks' Car: „Neka Crikvenica ostane ugodna za život”
Prema popisu iz 2001., u Crikvenici je živjelo čak 325 osoba prezimena Car. Među njima i naš prvi sugovornik Vladimir Car, poznat i kao Koljo po nonu ili Sijuks iz njegovih maškaranih dana. Završio je Pomorski fakultet, plovio, a zatim posljednjih 28 godina predaje nautičku grupu predmeta u Pomorskoj školi u Bakru. Rođen 1962., suprug je i otac dviju kćeri, Iris i Ane. Korijene poznaje do pranone i none iz Gornjeg kraja, a prezime i nadimci nose svoje anegdote. “Nono je dobio nadimak Koljo za vrijeme Prvog svjetskog rata na ruskom frontu. Kasnije je bila izložba o svim Crikveničanima koji su se borili u ratu pa se nadimak zadržao. Moj Sijuks je iz maškara, iako s Indijancima nemamo nikakve veze”, smije se. Kad govori o Crikvenici nekad i danas, vidi se da mu je to tema bliska srcu: “Bilo je to ribarsko mjesto poznato po ribarima i turizmu. Jasno se vidjela razlika između Gornjeg i Donjeg kraja, Sopaljske ulice, pa čak i Crikvenice i Dramlja ili Selaca. Sad toga više nema. Život bez interneta bio je ispunjen druženjem. Bilo je puno više djece, a danas nema ni ljudi koji stalno žive ovdje.” Turizam mu nije stran, njegova obitelj je u iznajmljivanju još od 1956. “Kvaliteta smještaja je dignuta na viši nivo, ali koliko to prati struktura gostiju, to je drugo pitanje. Mi smo zadovoljni i sezonom i gostima.” Usput smo ga, čisto iz znatiželje, malo testirali s pitanjem o cijenama. Sami odlučite je li položio: “Kruh je oko 1,70 eura, litra mlijeka oko jednog eura, srdele su pet do šest eura, a junetina srednje kvalitete oko 12 eura.” No primjećuje i sjenu na razvoju grada: “Preizgrađenost je propust koji se više ne može promijeniti. To nije samo naša boljka, nego cijelog Mediterana. Sad trebamo turizam usmjeriti prema održivosti i sačuvati šarm malog mista.” Na pitanje bi li se odselio, odmahuje glavom: “Ne, nikako. Prestar sam za takve pomake, a i kći je odlučila ostati ovdje sa suprugom i dijeliti sudbinu malog grada.” Za kraj, njegova čestitka sugrađanima: “Želim da nam Crikvenica svake godine postaje bolja i primamljivija. Da ostane ugodna za život i da nas nova cesta približi Rijeci, kako bismo lakše ostvarivali svoje kulturne, sportske i obrazovne interese.” A u dvije rečenice? “Crikvenica je lijepo malo misto, ugodno za život bez pretjerane gužve, osim ovih dana. Moramo se potruditi da tako ostane i u ekološkom smislu.”
Bruno ‘Brancin’ Car: „Neka nam je sreće i zdravlja“
Kažu da su carevi vladali carstvima, ali rijetko koji je imao privilegiju da ga prozovu po ribi. Bruno Car, poznatiji kao Brancin, već desetljećima “vlada” svojom obalom, ali ne iz palače nego iz restorana Studec u Novom Vinodolskom. Nadimak vuče još od pranona, a on sam se nasmije kad kaže: “Po imenu me nitko ne zna. Kažeš Bruno, gledaju te blido. Kažeš Brancin 90% Crikvenice zna o kome pričaš.”
Rođen 1964., ugostitelj starog kova i kavalir ovoga mjesta, s majkom Ivkom, nonom Ivanom i pranonom Fabijanom u obiteljskoj priči, danas je muž Adriane i otac Franka i Fabija. Njegova Crikvenica, kaže, više nema veze s onom od prije. “Prije nas je bilo 20 u ulici, sad nas je 120. Jedan telefon u cijeloj ulici, a danas svi imaju po dva.” No, ne pada mu na pamet samo gunđati, vidi i dobro. Kanalizacija i infrastruktura su, priznaje, bolji nego ikad.
Kad krene o turizmu i gostima, tu se već osjeti onaj prgavi ton. “Marketi rade više nego ugostitelji. Trebali bi u sedam navečer zatvorit i ukinut svoju gastro ponudu. U Švicarskoj ako nisi ručao do tri, nemaš što tražiti do šest. Pravila se znaju.” Smeta ga kad turisti pokupuju piliće i marende u dućanu pa restorane ni ne pogledaju. “Što će njima restoran? Što će nama takav gost?”
Ipak, ne može poreći da ima i svijetlih primjera, manifestacija Moja mala kala oduševila ga je. “Pun pogodak! Vuče nas u nešto novo za Crikvenicu. Ugostitelji su se skupili, izdvojili dva dana i napravili lijep doživljaj.” Naglašava da to sada treba pomno održavati.
Kad smo ga testirali o cijenama na tržnici, nasmijao se i krenuo pogađati: “Kruh ne kupujem, mlijeko je oko euro i pol, teletina se kreće valjda oko 8 do 15. Srdelu također ne kupujem, ali pretpostavljam 5 eura.”
O iznajmljivanju nema dobro mišljenje. “Danas je svaka baraka apartman. Kako smo radili, tako smo dobili po pitanju apartmana i gostiju.” Svoju kuću nikad ne bi prodao. “To je djedovina. Svjestan sam toga, a nadam se i moji sinovi. Vi omladina, ako vam mi ne ostavimo, nećete imat za stan ili ćete morat otići van s obzirom kakva su vremena došla.”
Kad Crikvenici čestita Dan grada, to radi jednostavno: “Neka nam je sreće i zdravlja da dobro stojimo među svim ovim strancima. Počnimo se bavit pravim ugostiteljstvom da privučemo kvalitetne goste.” I baš poput careva iz povijesnih knjiga, Brancin zna što znači čuvati svoje carstvo s dozom inata, osmijehom i jasnom vizijom kamo njegova Crikvenica treba ići.
Ivica 'Lulo' Car: „Doma je doma, kad sve staviš pod crtu”
Kažu da je prezime Car u Crikvenici gotovo svakodnevna pojava, a poneki trag vodi i do okolice Karlovca. U starim dokumentima prezime se bilježi više od stoljeća, prvi put 1902. godine u “Prvom adresaru grada Zagreba”. Danas u Crikvenici ne vladaju carevi poput Cezara, nego obični ljudi sa zanimljivim pričama. Jedan od njih je Ivica Car, rođen 1959., poznat po nadimcima Lulo ili Lulić, “još prije oca, po starima”. Iako je završio za građevinskog poslovođu, cijeli radni vijek proveo je kao vodoinstalater. Supruga mu je Marija, a ponosan je otac Darija i Andreje, djed unuku Petru i unuci Eni, te tast nevjesti Ivani. Korijeni su mu razgranati: “Po maminoj strani moji su iz Kotora, a po ocu su svi u ovoj kući. Bilo je puno braće, većinom ribara, koji su išli u Kanadu i svukud.” Nona Šimuna pamti jasno, pranonu ipak ne. Nadimci nose i dozu zabune. Supruga se prisjetila: “Pitali su me telefonom je li to stan Lulić. Ja, pojma nemajući o nadimku mog svekra, samo rekla ‘ne’ i poklopila.” Ivica dodaje kako je njegov otac tvrdio da nisu Lulići, nego Barići, “a kako je nastala ta zbrka, to je duga priča.” Starih se dana dobro sjeća i komentira: “S apartmanima i iznajmljivanjem ljudi su se uzdigli. Nije to neka velika zarada 'vritnjak naprvo' ali je život bolji i lakši. Nekad su bili težaci, a ribarija je jedno od najtežih zanimanja na svijetu.” Uvijek ima prostora za napredak, kaže, i zato vlasti ponekad moraju poslušati svoje sugrađane kako bi zajedno išli naprijed. Posebno cijeni gradonačelnicu, koju opisuje kao vrijednu i pametnu, spremnu prihvatiti dobronamjerne kritike. Kao pozitivan primjer izdvaja manifestaciju Moja mala kala, koju smatra punim pogotkom, osobito jer Crikvenici nedostaje glazbe i sadržaja za mlade. “Prije je svaki hotel puštao muziku, a sada moj unuk mora ići na Krk u disko”, kaže uz osmijeh, dodajući da gradu treba više zabave i glazbe za sve generacije.
Naš mali test s cijenama na tržnici dočekao je uz smijeh, pa se ipak malo oznojio pokušavajući pogoditi točne iznose, svjestan da ga publika pomno prati i sudi. “Kruh euro i dvadeset, mlijeko dva eura, kila dobre teletine petnaest, srdele osam do deset, a kod Loca pri kraju dana i jeftinije.”
O turizmu govori otvoreno: “Gosti sada ostaju kraće, žele obići više mjesta. Posao je zahtjevan, moraš biti dostupan i puno raditi. Srećom, žena, kćer i nevjesta uvijek su tu pomoći.”
Prodaja kuće? Tu nema dileme: “Nikad ne bih prodao. Tu sam rođen i tu ću ostarit. Uvijek sam nadograđivao staru prije nego gradio novu. Doma je doma, a kad sve staviš pod crtu najvažnije je zdravlje.”
Za Dan Grada kratko i jasno: “Volite svoj grad, svoju Crikvenicu i živite za Crikvenicu.” A ukratko o svemu? “Crikvenica je biser Hrvatske. Uvijek lijepa, interesantna i naša!”
Foto: Vita Dugandžić
Tekst: Lea Dugandžić