1,2 Tomislav Huljina
3,4 - Dominik i Tomislav Huljina
Rukometaši „Mornara-Crikvenica“ u drugi dio natjecateljske sezone ulaze značajno oslabljeni. Dvojica najiskusnijih stožernih igrača Tomislav Huljina i Tomislav Čupić odlučili su prestati s aktivnim igranjem i u potpunosti se posvetiti trenerskom poslu. Čupić je preuzeo vođenje seniorske momčadi, dok će Huljina brinuti o mlađim kategorijama u klubu.
Ova odluka bila je povod za razgovor s Tomislavom Huljinom koji je stavio točku na uspješnu igračku karijeru koja je trajala više od 25 godina:
- Došao sam u igračke godine (Huljina je rođen 1982.g. op.a.) kad se razmišlja o prestanku igranja i ovu odluku nisam donio lako i naprečac. Dugo sam se lomio i zaključio da je najbolje sada prestati, premda mi je žao što je to na polusezoni. Jednostavno shvatio sam da su mi u životu druge stvari postale prioritet, prije svega obitelj, zatim posao, a tu su i neke druge druge okolnosti. Međutim, ostajem raditi u klubu s najmlađim kategorijama, a bit ću na raspolaganju i za svaku vrstu pomoći treneru Čupiću.
Kako je tekla tvoja igračka karijera?
- Počeo sam trenirati sa 12 godina u rodnom Karlovcu, nakon što me na tjelesnom „našao“ moj prvi trener Miloš Đanković i usmjerio u karlovački prvoligaški klub koji se tada zvao „Karlovačka pivovara“. Vrlo brzo, sa samo 16 i pol godina zaigrao sam za prvu momčad u 1. ligi i od tada je praktički počela moja profesionalna igračka karijera koja je trajala više od dvadeset godina. Vrlo mlad sam iskusio sve dobre, ali i loše strane igračkog profesionalizma, a u karijeri sam promijenio nekoliko klubova.
Sa 19 godina sam prešao u „Metković“ gdje sam proveo dvije i pol sezone u ekipi u kojoj su bili Balić, Vukas, Kaleb, Bjeliš, Maraš i drugi. Bilo je to jako važno razdoblje u mojem igračkom sazrijevanju, a imao sam sreću da sam došao među vrhunske rukometaše koji su me odlično prihvatili i imali volje prenijeti mi svoje bogato znanje i iskustvo. Iz „Metkovića“ sam potom prešao u zagrebački „Agram Medveščak“ gdje sam odigrao sezonu i pol, da bih onda došao u „Crikvenicu“.
Kako je došlo do tvog dolaska u „Crikvenicu“ ?
- „Crikvenica“ je tada imala jaku ekipu u kojoj su igrali Paljar, Sekulić, Hibšer, Dokmanović i drugi i trebao im je pivot. Ja nisam baš bio zadovoljan u „Agramu“, nisu ispunjavali obveze i brzo smo se dogovorili. Opet je važnu ulogu u mom dolasku imao trener Đanković koji me spojio s tadašnjim predsjednikom Robertom Manestrom i tako sam došao u Crikvenicu.
Bio je to moj prvi dolazak, jer sam ostao 6 mjeseci nakon čega sam otišao u inozemstvo. Međutim tada sam ovdje upoznao suprugu Silviju tako da sam ostao trajno vezan uz Crikvenicu.
Gdje si igrao u inozemstvu i koliko dugo?
- Igrao sam u francuskom prvoligaškom klubu „Selestat“ od 2007. do 2012. godine i to je bilo najbolje razdoblje moje igračke karijere. Za stranca je najteže razdoblje prilagodbe, no imao sam sreću da sam imao veliku pomoć i podršku od trenera, ali prije svega čovjeka i prijatelja Francoisa Berthiera. Imali smo odličan odnos uzajamnog povjerenja i poštovanja i još uvijek održavamo kontakt. Inače, u Francusku sam došao posredstvom Andreja Golića i Senjanina Maglajlije s kojima također imam odličan prijateljski odnos. Igranje u francuskoj 1. ligi je bilo vrlo zahtjevno, no vrlo sam zadovoljan tim razdobljem. Iz Francuske sam se vratio u Karlovac gdje sam odigrao tri sezone, potom jednu polusezonu u njemačkom „Lubecku“ i na kraju polusezonu u „Poreču“.
Međutim, sve mi je više nedostajala obitelj, pa kad je supruga ostala trudna s drugim djetetom, kćerkicom Lenom, odlučio sam se definitivno vratiti kući u Crikvenicu.
U karijeri si zabilježio i nekoliko nastupa za reprezentaciju Hrvatske?
- Bio sam kadetski i juniorski reprezentativac, a odigrao sam i 5 utakmica za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. S reprezentacijom sam osvojio srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Almeriji 2005. godine. Jesam li mogao i više od toga? Možda jesam, međutim na mojoj su poziciji tada igrali primjerice Igor Vori i Renato Sulić, pivoti svjetske klase, pa to baš i nije bilo lako ostvariti.
Koji su bili tvoji igrački uzori, jesi li imao povreda u karijeri?
- Kad sam počinjao moj igrački uzor je bio Dalibor Mrzljak, poslije Danijel Grgić i svakako Renato Sulić, težio sam igrati poput njega. Povreda je bilo, morao sam i operirati desno rame, bilo je lomova prstiju, ozljeda skočnog zgloba, bolnih leđa, ali, to sve nekako ide u „radni staž“ nas rukometaša …
Ostaješ uz rukomet, a imaš i nasljednika?
- Što se tiče rukometa, želim biti trener, završio sam trenersku školu i sada vodim selekciju mlađih kadeta (generacija 2006./2007.) i početnika (generacija 2007./2009.) u „Mornaru-Crikvenica“. Nastojat ću se dalje usavršavati u trenerskom pozivu i postati dobar trener.
Odigrat ću za gušt i pokoji veteranski turnir, a sada sam u svakom trenutku pomoći Tomislavu Čupiću u vođenju prve momčadi. Veseli me što moj dvanaestogodišnji sin Dominik trenira rukomet u našem klubu. Počeo je u Primorskoj školi rukometa, jedno je vrijeme trenirao nogomet, a sad je opet u rukometu. Bude li se želio baviti sportom imat će moju punu podršku, međutim najvažnije je da stekne kvalitetno obrazovanje i izabere svoj životni put.
Nezaobilazna tema je sadašnja situacija u „Mornaru-Crikvenica“?
- Situacija sada nije bajna, u odnosu na prošlu sezonu nije nas pomazio rezultat, tako da možda nisu ispunjena očekivanja mnogih. Međutim, smatram da je klub na dobrim temeljima nakon spajanja „Mornara“ i „Crikvenice“ te da ne treba strahovati za budućnost crikveničkog rukometa. Čak ni ispadanje iz ove lige neće biti problem, jer dolaze neki novi talentirani mladi igrači koji trebaju proći normalan proces igračkog sazrijevanja. Pozitivno je što imamo sve više djece koji treniraju u našim mlađim kategorijama, sada ih je više od 60. Dobro surađujemo sa ŽRK „Murvica“ i mislim da će vrlo brzo opet doći i bolji rezultati.
Kako planiraš budućnost?
- Sebe vidim u ugostiteljstvu, Crikvenica je turistički grad i ta branša sigurno ima perspektivu. Zahvaljujući rukometu govorim francuski, njemački i engleski, što će mi sigurno pomoći u poslu u kojem sam sa šogorom Krešom Zubčićem, još jednim poznatim crikveničkim sportašem.
Naravno, bit ću uvijek uz rukomet, a ovom prigodom želim zahvaliti svim trenerima koji su me trenirali u mojoj igračkoj karijeri i svim suigračima s kojima sam dijelio svlačionicu. Od svakoga od njih sam nešto naučio, prošao lijepe i manje loše trenutke, a iz svega sam zadržao samo ono dobro.
Tomislav Huljina s mlađim kadetima RK "Mornar-Crikvenica"
Ivica Šubat