Si sveti
Ljudi i ženi put cimitera gredu, pune ruki rožic imaju
svojeh pokojneh grobi gredu uredit i sveći važgat.
Na cimiteru je puno grobi, tamo počivaju naši namileji
zi ancipresi se daž toči, ko suzi tira kapi na oči.
Va srcu tuga i spominjanja, saki spomenik svoju besedu zna.
Ljudi mučeć rožice postave, sveću važgu i mole
zi crikvi se zvona čuju, večeras žalobno kampanaju.
Lumini va svojen miru gore, plameni drhću
saki plamen za svoju dušu, saka suza za svoju tugu.
Nekemi su ovde, nono, nona, otac ili mat.
Nekomu hćere i sini, sestra ili brat.
Saki od nas svoju zna, misleć moja j' tuga najveća.
Daž se po lumbrelah toči, tira suzi na oči
ovde su moji stari i dva brata mila,
lahka njin semi hrvacka zemljica bila
Se ča za njih moremo učinit,
sveću važgat, za njih se pomolit
i nikad jih ne pozabit.
Slavica Car Frišova (iz knjige "Kolori od života")