U lijepa se sjećanja zaputila naša draga prof. Ljerka Kučan (1926. – 2021.) koja je svoj pečat dobrote, brige i ljubavi za poziv utisnula u mnogobrojne naraštaje crikveničkih gimnazijalaca/srednjoškolaca i kolega, koja je bila jedna od toplih dragocjenih duša od kojih mnogo trebaš učiti.
Umjesto oproštajnih riječi objavljujemo razgovor iz Godišnjaka Srednje škole dr. Antuna Barca „Postignuća i trenuci“ br. 4, šk. g. 1998./99. Njezine su poruke svevremenske, plemenite, uvijek aktualne i vrijedi ih osluhnuti.
Razgovor objavljujemo u cijelosti:
Prof. Ljerka Kučan - U žagoru jutra i sjeti večeri tražim svoje učenike
Rođendan Gimnazije u Crikvenici. Četrdeset i peti! Koliko naraštaja, suputnika, ranojutarnjih buđenja, koliko velikih putovanja na javi i u snu. Koliko otkrivenih svjetova, spajanja kamenčića iz mnogih knjiga i profesorskih kazivanja u skladan mozaik znanja koje postaje neizbježan pratilac i potpora za velika putovanja životnim stazama! Koliko se nezaborava skupilo u sjećanjima onih učenika i njihovih profesora koji su te 1954. godine, prvi put u povijesti crikveničkoga školstva, krenuli u „svoju“ Gimnaziju.
Sjećanja snažnije ožive upravo o obljetnicama. Mi smo ih, u ovoj prigodi, probudili u prof, LJERKI KUČAN, koja je u zanose profesorskoga zvanja, kao mlada profesorica-početnica, zakoračila s otvaranjem Gimnazije u Crikvenici i, dijeleći s njom dobro i zlo, s izuzetkom dvogodišnjeg „izleta“ u Pulu (1959. -1961.), nakon 38 godina prosvjetarskoga staža baš u njoj dočekala svoje umirovljenje.
U ugodnom smo je razgovoru prvim pitanjem vratili na sam početak njezinog profesorskog rada.
- Rođena sam u Triblju, započinje svoju priču prof. Kučan, gimnaziju sam završila u Vinkovcima. Diplomirala sam na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekavši zvanje diplomiranog biologa. Bilo je to 9. listopada 1954., a 18. sam listopada stupila u službu, uključivši se u rad tada brojčano malog kolektiva netom osnovane Gimnazije u Crikvenici. Bojažljivo sam i plaho započela svoj radni vijek. Bilo je to vrijeme u kojem se jako uvažavalo i poštivalo mišljenje starijih kolega. Bez pogovora smo prihvaćali kako njihove sugestije, tako i prijekore.
Naravno da sam kao mlada profesorica biologije i kemije zdušno prionula radu, a imenovana sam i razrednicom prvog (tada se zvao peti!) razreda Gimnazije. Iako je od njihove mature prošla četrdeset i jedna godina, jako dobro pamtim taj prvi naraštaj crikveničkih gimnazijalaca kojima sam imala čast biti razrednicom. Tragovi njihovog školovanja vidljivi su i u prekrasnoj lepezi titula koje su stekli. Mogu sa silnom radošću konstatirati da su naši učenici uglavnom uspješno završavali studije. Ima među njima profesora, pravnika, ekonomista, liječnika …, a dvije su učenice, iz tog prvog naraštaja, kasnije radile sa mnom kao gimnazijske profesorice. To su Dubravka Fabković (Ivančić) i Tatjana Hunjet (Malnar). Budući da su godine učinile svoje, mnogi su moji učenici, poput mene, sada umirovljenici. -
Kako je Crikvenica doživljavala svoju Gimnaziju?
- Osnivanje Gimnazije osjećalo se tada kao nužnost i ona se razvila u kvalitetnu i suvremenu prosvjetnu ustanovu. Koliko je Gimnazija bila omiljena u našem gradu i koliko je grad bio ponosan na nju dokazuje i pozamašna novčana svota (ne mogu se sada sjetiti iznosa), što smo je dobili od tadašnje općine Crikvenica, namijenjena organizaciji maturalnog putovanja. Tako smo brodom „Jadran“ krenuli na sedmodnevno maturalno putovanje u Italiju i Grčku. Glavni cilj putovanja bila je Atena. Bilo je to krajem srpnja 1958., dakle nakon obavljene mature. Na putovanje je išlo šesnaest učenika, od njih osamnaest koliko ih je u tom roku pristupilo maturi, a od profesora je, osim mene, išla prof. Sičić. Mnogo je lijepih uspomena vezanih uz ovo putovanje. Više je godina kasnije naš Ranko Skorić u dalekom Torontu „otkrio“ na brodu „Jadran“ neka naša imena , krišom zapisana, na nekom njegovom skrivenom dijelu. Iako je među nama postojala atmosfera prisnosti i povjerenja, mi smo naše učenike „držali na oku“. Sjećam se kako sam, iz tog razloga, više godina kasnije dospjela prvi put u zapanjujući disko, u netom otvorenom dubrovačkom hotelskom naselju „Babin Kuk“. -
Kako Vam iz sadašnje perspektive izgleda odgojni rad s mladima?
- Bila su to vrijedna i dobro odgojena djeca koja su se s puno poštovanja odnosila prema profesorima i starijima i koja su postizala zapažene uspjehe, završavala fakultete. Kasnije su dolazila i djeca mojih bivših učenika što me još više obvezivalo i čvršće povezivalo sa sredinom u kojoj sam djelovala. Voljela sam djecu i čini mi se da je cijeli moj radni vijek bio radosno darivanje bez prekida. -
A Vaša Grupa mladih biologa?
- To je posebno poglavlje. Tu sam grupu osnovala 1961. godine i djelovala u njoj do kraja, do odlaska u mirovinu 1992. Uz nju su također vezana moja najljepša sjećanja, kada smo s učenicima otkrivali prirodne ljepote i znamenitosti naše lijepe domovine. Na početku smo radili u razredu, obrađivali zanimljive referate što su ih priređivali članovi Grupe, gledali dijafilmove, a kasnije smo krenuli na „teren“. Grupa je uvijek brojila dvadesetak, u nekim godinama i pedesetak članova. Odlazili smo pješice u bližu okolicu, određivali biljne vrste, zatim u Grižane, Bribir, Opatiju, Delnice, Platak, Lipice, Škocijansku jamu, Vratnik, Plitvice, Paklenicu, Zadar… Na tim su se putovanjima i izletima punili naši akumulatori, tako da smo se ponovo mogli uhvatiti u koštac sa svim problemima u nastavi i odgoju. Kasnije su mnogi bivši učenici željeli ponoviti neke od tih izleta, ali, eto, nismo ostvarili. Inače, uvijek su mi dragi i dirljivi susreti s bivšim učenicima kada zajednički obnovimo sjećanja na njihove školske dane.
Recite nam nešto o sebi – danas!
- Puna sam lijepih sjećanja na posao koji sam obavljala s dušom i ljubavlju. Ona me griju u svim nedaćama. U mislima tražim svoje učenike u isteku vremena, u žagoru jutra, u sjeti večeri, u prepoznatljivosti. Da se još jednom rodim, izabrala bih isti put, a ovako želim svima vama, svojim kolegama, mnogo strpljivosti, uspjeha, radosti u darivanju znanja, topline, ljepote. Na kaju bih željela nešto poručiti i sadašnjim gimnazijalcima, kao i drugim učenicima: uživajte u svakom trenutku provedenom u školi, jer su to dani kojih ćete se sjećati čitavog života. Tek nakon što zatvorite vrata škole za sobom, zaposlite se, osnujete obitelj, shvatit ćete da su školski dani najljepše godine vašeg života. Svakako da ima i manje lijepih trenutaka, ali oni imaju jednu dobru stranu – brzo se zaboravljaju.
Rujan 1999.
Razgovarala: Marija Gračaković, prof.