Ratimir Gregurić – 19. nastavak:
- Zanimajući se za stare stvari koje su propale doznah štošta, na pr. da je na malom mostiću koji je nekad stajao pred kućama Turina i Car u Frankopanskoj ulici, bio natpis koji spominje nekog guvernera prezimenom Kiss, Paolo Kiss, no uzalud sam za tim kamenom tragao, jer on je propao. Doznao sam nadalje da moj prijatelj kipar Zvonko Car također rado „spasava“ razne umjetnine kao i njegov prijatelj Ive Papić. Ne znam koji je od te dvojice prvi počeo „spasavati“ i drugoga u to uputio. Zvonko je „spasio“ kako sam mogao ustanoviti staru sliku sv. Šimuna iz Kotora, zatim dvije vrijedne stare oltarne slike pobočnih oltara naše crkve, te još neke stare crkvene zastave i slično.
Kad je dr.Trux doznao za ovo pisao je prof. Tkalčiću pa je sve poduzeto da se po Zvonku spašene slike uistinu spasu. Uspjelo je spasiti samo sliku sv. Šimuna i to nakon duge i teške borbe sa Zvonkom koji sliku nije dao jer da će je on restaurirati. Konačno je slika Zvonku oduzeta a župnik joj je Prpić dao učiniti dostojan okvir, te ju smjestio u crkvenu lađu gdje ona privlači svačiji pogled i bez sumnje predstavlja najvrijedniji predmet naše crkve. Za druge sam slike pitao Zvonka, no on veli da ih je izgubio ili da su mu ih ukrali, dok za veliku crkvenu zastavu izjavljuje da ju neda jer mu je nju darovao pok. Msgr. Rigoni. Zvonko je danas na Rijeci pozvan od prof. Antića da organizira stvaranje primorskog muzeja. Zanima me kako će Zvonko od drugih posjednika umjetnina tražiti predmete za muzej, kada sam prisvaja i neda crkvenu sliku koju mu nitko nije mogao ni smio darovati, jer je to vlasništvo crkve i naroda a ne jednog ili drugog svećenika.
... ( nedostaju stranice 17 i 18 u izvornom tekstu )
Znam da je sve te ličnosti s kojima sam dolazio u doticaj trebalo točnije opisati, znam da je trebalo mnogo toga točnije prikazati, a štošta možda i skratiti, no pisah u brzini i bez koncepta, tek toliko da nabacim u glavnim konturama tok moga rada od g.1940. do sada, a istom od sada nastaviti treba pisati u vidu dnevnika točno i redovito.
Mislim da ću se naskoro naći u Gorskom Kotaru ili u drugom kojem kraju radi oporavka i liječenja , pa ću i tamo nastaviti s redovitim bilježenjem, jer ću svagdje naći nešto što će privući moj „staretinarski“ pogled i pažnju. Naknadno ću sve upisati u moj dnevnik rada kako ću od sada zvati ove zapiske. Veselim se da ću se upoznati sa mojim savjetnicima prof. Tkalčićem i drugima a napose sa dr. Dočkalom čije bih djelo želio što skorije vidjeti ostvareno.
Dođem li u Zagreb, svakako ću te ljude pohoditi da ih upoznam i s njima porazgovorim, te da mi pokažu svoja životna djela, svoje dragocjene muzeje.