Ratimir Gregurić – 16. nastavak:
- Soba je inače jednostavna, na zidu slika Meštrovićeva sa posvetom te Msgrova brata, pred prozorom u velikoj vazi narandža puna plodova. Dva ormara puna knjiga i mali etagere također pun knjiga. To je soba u kojoj Msgr. provodi svoje dane. Još sam jednom zgodom bio kod Msgra. Donio sam mu neke stare šematizme naše biskupije koji su mu trebali. Usput sastah prof. Antića i Ivu Papića pa svi skupa odosmo do Msgra. Kasnije je došao i mladi svećenik Jože Lončarić domaći Selčanin, čudak.
Korespondencija ove godine izgledala je u glavnom ovako: Nastavih se dopisivati s kanonikom Vičićem te sa ravnateljem Grohovcem, a obratih se i na biskupijskog arhivara u Senju dra. Nikolu Šojata s kojim me je naš župnik upoznao, a ovaj obećao saradnju, no na pismo nikada nije odgovorio, možda ga nije primio, no vjerojatnije da se prestrašio kad je vidio što ja sve molim da mi se javi, pa je moj list bacio u koš. Čudno mi naime da bi se list do Senja izgubio!
Jednog dana zamolio me tajnik OTO-a Oto Markiš da sastavim kratak opis Crikvenice za neki vodič. Učinio sam, no mislim da taj vodič nije nikada ugledao svijetlo danje.
Nastavih dopisivati i sa starim Papićem u Selcima. On je dapače stao dolaziti k meni i to nedjeljom baš u vrijeme kad sam ja želio malo prošetati s mojom djevojkom. Morao sam dakle jednoj strani odkazati ljubav. Ljubav sam odkazao starom Papiću, potsjetiv ga da je i on nekad bio u mojim godinama. Nije bio baš zadovoljan no pomirio se je sa sudbinom. On je mislio da ja baš sve na svijetu zapostavljam radi „kulturnog rada“ kako on zove moje čeprkanje po historiji.
Stari mi je Papić donio već spominjanu staru maticu koju je on „spasio“, pa mi je kroniku koja je tamo napisana preveo dr. T. s kojim sam još bio u najboljim odnosima.
Ove godine naumih pisati kroniku kupališne Crikvenice, i to od g. 1888 unatrag do danas. To je sizifov posao, pa ga brzo ostavih. Sada kad mi narodna vlast omogućava da zavirim u sve urede i u sve arhive, ne bi to bilo preteško, a bilo bi vanredno zanimljivo čitati kojim su redom građene ville, otvarani hoteli i restauracije, i drugo slično. Nešto sam počeo i spremio, možda kada nastavim.
Kada su početkom mjeseca rujna 1943. Talijani sramotno pobjegli ostavivši ražalošćene tolike naše „djevice“, dođoše amo Partizani. Prof. Antić već tada je bio jedan od prvih prosvjetnih radnika u partizanskim redovima. On mi je odmah isposlovao dokumenat koji mi kao članu agitaciono-propagandnog odjela otvara vrata svih ustanova kod kojih bih trebao tragati za podacima. Na žalost bolest me je spriječila u radu, a slijedila su neprijateljska bombardiranja s mora i iz zraka i konačno osvajanje Crikvenice po Nijemcima, pa je sve palo u vodu.
(nastavak slijedi)