Ratimir Gregurić - 15. nastavak
- Radnja je dobro uspjela. Mislim da je moja autokritika više nego objektivna, pa to mogu smatrati objektivnm sudom. No nedostataka ima ipak dosta, jer u ono teško doba nisam mogao doći do potrebnih podataka naročito o učiteljima naše škole, pa je o nekima samo koja riječ napomenuta. Prem sam radnju dovršio, ja sam se dao na daljnje traganje za podacima, pa sam našao već svu silu novih podataka na temelju kojih namjeravam radnju nadopuniti, i eventualno ispraviti, te nanovo prepisati. Na tome poslu upravo sada radim /1945/. Neke važne stvari naknadno sam pronašao, tako na pr. nađoh u starome jednom stališu duša naše župe da je prvi učitelj naše škole bio neki Ignacije Smoljan iz Rijeke. O tom učitelju nema ni riječi u mojoj prvoj radnji, jer o njemu tada nisam ni znao da je postojao, a sada znam i njega i njegovu obitelj. Tako se uvijek jedna radnja usavršava, nadopunjuje, ispravlja. Čim mi se pruži zgoda zaredati ću po župnim uredima našeg Vinodola i vjerojatno pronaći u maticama mnogo zanimljivosti, možda i u vezi sa našom školom.
U početku ove godine pada moj posjet u pratnji Ing. Horvata do Msgr. Ritiga. To je jedina propusnica - lasciapassare koju sam tražio i dobio za 4 godine okupacije! Ing. Horvat s kojim se sprijateljih kod gđe Šoštarić vrlo je naobražen čovjek. Ogroman tijelom, no blag i simpatičan, osim kad se razljuti! Bila je nedjelja, došli smo u Selce oko 11 s. prije podne. Msgr. nas je primio u svojoj villi Šaldi. Bio je u reverendi pa je vrlo elegantno izgledao sa svojim crvenim gajtanima i gumbima. Usto visoka asketska pojava, pravi crkveni knez. Požalio je što njegova domaćica Sabina nije dobila mesa, pa nas ne može počastiti kako je htio. Mišljah, bit će fažol i pašta ili pašta i fažol! No prevarih se. Nakon čašice rakije i razgledanja stana i terase sjedosmo za stol. Prva je došla žulica, jelo koje se meni oduvijek gadilo, no sada uvukoh dušu u se da se ne blamiram i pojedoh sa slašću par komada. Od tada volim jako žulicu! Rekoh Msgru. da to nije bezmesni dan, našto se on nasmija i reče da on ima svoje gospodarstvo iz kojega će nas pogostiti. Slijedili su pohani pilići, mislim da ih je barem pet ili šest platilo glavom radi našeg objeda. Najeli smo se i tada poče ono glavno, Msgr. nam poče pokazivati svoju dragocjenu biblioteku i naročito nam rastumači na koji način on radi. Upravo je pisao povijest kršćanstva u Dalmaciji, ne sjećam se više u kojim vjekovima. Vidjeh prvi puta glasovite knjige kao Farlatija dar Msgru od Don frana Bulića sa posvetom, zatim Flaciusa Illyricusa i dr. Kasnije nam je Msgr. čitao listove što mu piše Meštrović njegov intimni prijatelj iz Rima, zatim nam je dugo pokazivao niz slika obnovljene crkve sv. Marka u Zgbu. Rekoh mu da će jednog dana opet doći k svom dragom sv. Marku. Bio je i sam u to uvjeren, samo se obzirom na visoku svoju dob nije previše nadao. Sada sam sretan da je to doživio, a kako je istom on sretan!"
(nastavak slijedi)