Ratimir Gregurić – 14. nastavak:
- Na dra. Kniewalda obratio sam se po savjetu gđe Danice Skomerža Ivanove koja je njegova tetka. Pisah mu najviše radi nekog starog lampaša u našoj crkvi i radi prenosa kastelanata iz Bribira u Crikvenicu, jer se historičari u godini toga selenja na slažu a i ja sam nešto novo u tom pogledu bio svojim istraživanjem otkrio, pa sam tražio razjašnjenje. Nisam dobio odgovor. O toj sam stvari kasnije pisao i govorio drugim ljudima nauke, no nisu mi znali ništa odgovoriti …
Konačno sam se koncem ove godine obratio pismom na Msgra. Svetozara Ritiga župnika sv. Marka iz Zgba koji je živio u susjednim Selcima kao bjegunac pred ustaškim koljačima. Na Msgra. R. upozorio me je, i njemu za mene i moj rad govorio moj prijatelj Ing. Nikola Horvat koji je stanovao kod gđe Šoštarić i tamo se upoznasmo. Msgr. R. pozvao me je na temelju Horvatovog pričanja da ga posjetim, no kako su dani zimi kratki, a vrijeme okupacije opasno bojala se moja mama da idem pod večer u Selce odnosno iz Selaca. Pisao sam u tom smislu Ritigu, a on me posjetio u banci, gdje se upoznasmo i pozvao me da dođem zajedno sa Horvatom na cijeli dan k njemu u Selce. Došao sam jednog dana mjeseca sječnja, pa ću to kasnije opisati. Susret sa Msgrom R. ostat će mi nezaboravan, jer je to prvi puta u mojem životu da sam došao u bliži kontakt sa jednim tako naobraženim i učenim čovjekom, a ujedno sa tako poznatom i uglednom osobom. Onda još nisam ni slutio da će Msgr. R. za malo otići u šumu da sa starim prijateljem Vladimirom Nazorom pomogne moralno borbu našega naroda za oslobođenje. Velika je žrtva koju su ta dva starca doprinijela, no narod će im to uvijek sa zahvalnošću spominjati. Tada još nisam znao da će moj ugledni i simpatični ugostitelj jednog dana postati član pretsjedništva ZAVNOH-a.
Tako sam eto g. 1942. završio u punom radu, u dopisivanju, u upoznavanju sa uglednom osobom koje mi je poznanstvo kako ću kasnije pokazati bilo od koristi. Posjet, naime, kojeg sam Msgru R. učinio mnogo mi je koristio. Mnogo sam vidio, mnogo čuo, mnogo naučio.
Došla je tako i godina 1943.
Ove godine završio sam moju radnju o školi. Posvetio sam je s nekoliko riječi mojoj mami koja je na toj školi služila od mature do umirovljenja, samo što je zadnjih 10 godina djelovala kao učiteljica ove škole na mjesnoj Građanskoj školi. Radnji sam dao ime „PRVIH OSAM DECENIJA PUČKE ŠKOLE U CRIKVENICI“. Pošto su prilike bivale sve teže nije mi se dalo radnju predavati školi, već učinih ekscerpt iz nje kojeg dadoh školi te je uvršten u šk.imeniku k Spomenici pod br. 24 administrativni materijal. Ravnateljstvo škole zahvalilo mi je pismom br. 143/43 od 28.XII.1943. Na radnju je stavljena oznaka kao da je napisana još g.1942. s razloga što sam pisao starim pravopisom, jer nipošto nisam trpio ustaški glupi pravopis i kovanice kao „nadkošuljni podkaputnjak“ kako su duhoviti Židovi izrugivali taj pravopisni monstrum.
Radnja je pisana sa otiskom, a isto i ekscerpt. Radnja, otisak te otisak ekscerpta nalaze se kod mene.
(nastavak slijedi)