Ratimir Gregurić – 12. nastavak:
- Ove sam godine došao u kontakt sa starim selačkim poštarom Ivanom Lončarićem Papićem. To je zanimiv čovjek, bistra uma, malo previše umišljen, no prijazan i dobar. On se već godinama bavi sabiranjem narodnoga blaga, pa je mnogo vrijednoga sabrao. Poznat je svim arheološkim i muzejskim radnicima u Zgbu, a radi koliko može za arheološki muzej kao njegov povjerenik. Inače je priličan čudak, uzoran primjer tvrdoglavosti, ali kako rekoh bistar. On je samouk slikar i pisac, a glavni mu je posao rad na sabiranju narodnog blaga i briga oko domaće starine … On me mnogo voli jer ja sa velikim interesom pratim njegova izlaganja, koja uvijek završavaju sa riječima „ da li me razumiješ?“, i ne pokazujem dosadu iako mi je često na vrh glave njegovih pričanja. Mnogo sam mu toga pisao, sve što ga zanima. Nisam to činio toliko radi njega, više radi sebe, jer sam time dobio obrađene pojedine predmete iz naše starine, a kako sve što pišem spremam u kopiji u moj fascikl, to je taj fascikl postao po malo također kao jedna od mojih teka, naime u njem su sabrani temeljito obrađeni mnogi predmeti.
Ove godine 1942. pronašao sam na mjesnom groblju neke stare spomenike, ispisao ih i prepise spremio. Jedan od njih je latinski, preveo ga je dr. Trux. Mogu napokon s punim pravom reći za ovu godinu da je njen konac ukrašen naročitim jednim mojim korakom naprijed.
Kako sam ja naime uvijek sve i svakoga tražio i upravo lovio, da bih svoj rad usavršio i proširio, nije mi dakako izmakao ni prof. Vinko Antić koji je pod konac g. 1942 došao u Crikvenicu na par dana kao „Putničarski izvjestitelj za Hrv. Primorje i Gorski Kotar“. Odmah se s njim nađoh i počeh pričati o mojem radu, znao sam da će mi to koristiti. Profesor Antić je čovjek ne samo visoke inteligencije, već čovjek rada i inicijative. Nema posla kojega se on uhvati, a da ga ne dotjera do kraja. Na tog čovjeka sam se obratio za savjet. On je bio oduševljen što ima netko tko hoće da radi ne za plaću već iz ljubavi za stvar.
Sazvao je par „javnih radnika“ kako on reče, da nam malo podigne rep, radi dogovora o pripremnim radovima za sastav i izdanje spomenice o 50-godišnjici turističkog razvitka, te o pripremnim radovima za osnivanje muzeja, prvenstveno ribarsko turističkog u Crikvenici. Izgleda neumjesan ovakav sastanak u jeku rata, pod najtežim terorom okupatora, no nije bio neumjesan, već naprotiv vanredno korisan. Svi mi koji smo se dne 26. studenog 1942. našli u sobi Opć. turist. odbora znali smo kako koji od nas diše, znali smo da će doći dan slobode, kada ćemo moći oživotvoriti ono o čemu sada snujemo. Nismo dakako znali da će naš sazivač prof. Antić prosvjetni radnik prvoga reda, jednog dana biti među nama kao pročelnik okružnog prosvjetnog odbora, nismo znali da će prisutni načelnik Ing. Nikola Brozina biti u to vrijeme član pretsjedništva ZAVNOHA, nismo znali da će simpatični i dragi Ljubo Stipanić izrešetan neprijateljskim metcima jedva iznijeti živu glavu, ali eto znali smo da u nama svima bije isto srce, da sve napunja ista misao, i zato smo se slagali. Bio je tu i kipar Zvonko Car, zatim Josip Skomerža, član ribarske zadruge, dok je vječno zaposleni Jovo Kostrenčić izjavio da se unaprijed sa svim zaključcima slaže ali nema vremena prisustvovati.
Govorilo se o svemu. Doznali smo da je Josip Skomerža izradio uzorne modele ribarskih plovnih jedinica svih vremena i svih vrsta, ribarske mreže, i ostali alat, sve u minijaturi, što je sve bilo izloženo i pobudilo silni interes na izložbi Jadranske straže u Zgbu. Te je predmete htio prisvojiti najprije grad Bakar, a zatim grad Sušak, no g. Skomerža je izjavio da će sve rađe spaliti nego da ode iz Crikvenice. Ako ostane sve ovdje, on će sve darovati muzeju budućnosti, što bi pretstavljalo atrakciju prvog reda za domaće i napose za strance. Nadalje je g. Skomerža rekao da će sve što je oštećeno besplatno popraviti. Ustanovljeno je da je polovina materijala uništena, a druga polovina oštećena i spremljena u jedan kasun u općinskoj kući.
Ja sam preuzeo za buduću spomenicu članke o školi, o crkvama, pavlinskom samostanu i starom Kotoru i Badnju gradu. Predložio sam i primljeno je da se u muzeju budućnosti predvidi barem ugao jedne sobe za školu i kulturni život uopće.
Ovaj sastanak dao mi je mnogo poleta za novi rad, koji ni danas nije ugasnuo. Našao sam prijatelja i savjetnika u prof. Antiću, te sam bio vrlo zadovoljan tim uspjehom. Po nalogu prof. Antića isplatio mi je Opć. turist. odbor Kn 100. – za poštarinu kako bih se mogao obratiti na neke ljude radi sabiranja podataka za našu školu i ostalo što preuzeh. Tako je osnovan moj fascikl korespondencije, koji mi je drag jer je i on dokaz tvrdog i neumornog petgodišnjeg rada. Od OTO-a primih još 20 araka bijelog uredskog papira, 20 araka koncept papira i 50 koverata. Od koverata još i sada nešto imam za uspomenu!
Kasnije sam materijal uzimao zapravo krao u banci, što nije veliki grijeh jer me je banka izrabljivala na veliko, pa sam se slobodno mogao regresirati kad se radi o kulturnoj stvari, a i drugi su činovnici uzimali i više papira a za čisto privatnu porabu, šef je dapače stalno upotrebljavao fini kancelarijski papir sa utisnutim žigom firme.
(nastavak slijedi)