Za cijeli je Mediteran karakteristično da su se naselja, u pravilu, tijekom vremena najprije razvijala na kopnenom dijelu, a onda se razvoj širio i spuštao prema moru. Na čitavom mediteranskom području postoji uz grad na kopnu i njegov, uvjetno rečeno, „dio“ na moru. Kada kopneno naselje postane „pretijesno“ njegovi se stanovnici, koji se ovdje pretežito bave poljoprivredom, spuštaju na najbliži dio morske obale i počinju se baviti ribarstvom, pomorstvom, trgovinom... I obično taj priobalni „dio“ preraste i nadiđe matično nasalje.
Upravo se to potvrđuje i događa u Vinodolu gdje svi gradovi u 16. i 17. stoljeću (osim Bakra i Novoga koji su se razvili uz obalu i Grobnika u kopnenom dijelu) imaju svoje luke na obali: Drivenik u Svetom Jakovu – Šiljevici (današnje Jadranovo), Grižane u Crikvenici, Bribir u Selcu, Ledenice u Povilama i Hreljin u Bakarcu (Kraljevici). Uz dio morske obale i poljoprivredno zemljište, gdje je osobito uspjevala vinova loza, svaki je ovaj grad imao i adekvatno zemljište u šumskom i brdovitom zaleđu prema Gorskom kotaru koji je služio za ispašu stoke i opskrbu drvom.
„U Vinodolu nema niti jednog romanskog grada, pa je slavenska kompaktnost Vinodola silno izražena. Predslavenska imena brzo dobivaju hrvatske prijevode: Vallis vinearia postaje Vinodol, Ad turres – Kod Tor - Kotor, Castelum - Kostelj, a jednako i mnogi lokaliteti dobivaju slavenske toponime: Tribalj - triba (žrtva), Tribićena, Dedimir, Sopalj, Dramalj, Janjevalj, Medomišalj, Gradac i Humac“.*
Do 12. stoljeća o Vinodolu nama povijesnih pisanih izvora. „Parochia Vallis Vinearia“ prvi se puta spominje 1163. g. u dokumentu kojim se potvrđuje da Vinodol ili Vallis Vinearia spada u nadležnost splitske nadbiskupije. Samo dvadesetak godina kasnije 1185. g. na splitskom crkvenom saboru zaključeno je da se Vinodol pripoji senjskoj biskupiji.
Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. dodijelio je Vinodol 1225. g. krčkomu knezu Vidu i njegovim nasljednicima čime Vinodolci postaju kmetovi krčkih knezova. Tako krčki knezovi, kasnije nazvani Frankopani, od tad upravljaju Vinodolom koji postaje značajan dio posjeda te istaknute hrvatske velikaške obitelji.
*Radmila Matejčić: „Prošlost i baština Vinodola“, Zagreb 1988.
(nastavak slijedi)