Ribarski karić
Ribari Kožini
Bosiljka Matejčić mi je ispričala jednu anegdotu iz vremena kad je Petak bio još ribarsko naselje, a glavni ribari su bili Matejčići - Kožiini, dva brata koja su naslijedila ribarski alat od svojeg oca Josipa Matejčića Fabijanova.
Stjepan i Vlado zajednički su ribarili. Imali su veću barku - ribaricu za voziti mreže, ribu i posadu i tri manja kajića - svećarice koji su imale ferale s kojima su okupljali ribu. Osim familije pomagalo im je još par ribara. Ulov nije bio uvijek idealan, manju plavu ribu sardele i vinćol moglo se je uloviti u većoj količini, ali kako su tu bile i ostale konkurentske ribarske družine zarada od ulova nije bila velika. Mreže su se uvijek sušile uz potok i zatim krpale ispred kuće, a za prijevoz mreža i ulova služio je jedan stari karić- dvokolica.
I tako jednog proljetnog dana dok su se ribari spremali za lov prolazio je ulicom iz crkve prema župnom stanu, koji je u to vrijeme bio na Gorici, župnik Franjo Prpić. Žena ribara Stipa Matejčića, Anka, rođena Krmpoćanka iz familije Butorac, vidjevši župnika pozove ga: „Velečasni, velečasni molim Vas ako bite blagoslovili ove ribarske mreže, morda se ča bolje ćapa ...„
Župnik potaknut molbom zaustavi se i izvadi molitvenik koji je uvijek nosio sa sobom i pronađe molitvu blagoslova te izmoli i blagoslovi mreže za bolji ulov. Sjetio se sigurno u tom trenutku Isusa i ribara apostola s Genezaretskog mora te ulova od kojeg su pucale mreže kako pripovjeda evanđelje.
I te večeri ribari su imali rekordan ulov kakav se ne pamti. Vlado Matejčić, Stjepanov sin, svjedoči da se stvarno radilo o ulovu kakvog se ne sjećaju ni najstariji ribari. Bilo je to, kaže Vlado, negdje 1954. godine i ribari su s običnom mrežom za malu ribu ulovili 240 komada malih tuna – lukića, a drugu večer još šezdeset komada lukića. Kako se je radilo o kvalitetnoj ribi brzo su je prodali a i župnik je dobio svoj dio ulova.