Petačke štorije 24 (nastavak):
Sjedamo u klupu radi hodočasničke molitve i uranjamo u povijesno okruženje stare pavlinske crkve.
S oltara nas gledaju sva umjetnička čudesa od Riedlovih anđela i kraljeva do slike Bogorodice nastale negdje u 14. stoljeću u krugu slikara koji je predvodio Paolo Venecijano, a koja slika je i uzrokovala cijelu zamisao i izvedbu glavnog oltara u crkvi kao nebeske pozornice s podignutom zavjesom i bizantsko-gotičkom ikonom u središtu.
Profesor Golub marljivo bilježi utiske u svoju bilježnicu od koje se nikad ne odvaja. Nekad od toga nastane pjesma, esej ili neki drugi književni oblik, a nekad ostane samo osobni zapis.
Na izlazu iz crkve zastajemo kod bazaltnih stupova koji nose pjevalište. Na stupove se nastavljaju romanički kapiteli koji su stariji od crkve. Na njima profesor Golub nalazi upletene uz listove akanta i pupove vinove loze, znak da je klesar poznavao biblijske tekstove u kojima se Isus uspoređuje s lozom.
U dvorištu srećemo patera Aleksandra, franjevca. Sjedi u hladu i strpljivo čeka ako neki hodočasnik želi ispovijed. Franjevci su poznati ispovjednici. Prije drugog svjetskog rata bili su to u crikveničkom samostanu otac Stjepan Rade i Metod Semenčić.
Nakon crkve krećemo prema muzeju. Otvorena je izložba o povijesti crikveničkog ribarstva. U prolazu ulicom Petak raspravljamo o povijesnom izvoru toga naziva. Sjetio sam se tumačenja pokojnog Marijana Vučića, direktora Narodne banke, koji je to ime izvodio iz mjere za maslinovo ulje, a na Petaku je prije dvjesto i više godine bio najmanje jedan, a možda i dva toša – mlina za masline. Položaj na samoj obali u blizini samostana te transport morem bili su prednost za gradnju toša.
„I Podravci imaju mjeru petak, ali za vino.“ nastavi profesor. “Postoji i šaljiva zgoda vezana za taj naziv. Nakon ispovijedi svećenik pita „ Imate li još“ u smislu da li ima nešto za pitati ili reći, a ispovijedani odgovara „Imam v petaku pedem ( pedalj).“ Petak je bačva od pet hektolitara „vedro“ i zove se petak. On je odgovorio da ima u bačvi od pet vedara vina za pedalj zapremnine, dubine bačve.“
Dolazimo pred muzej. Izložba je u suterenu. Čuje se šum mora i cika galebova – najljepša glazba za ovu izložbu. Stari ljudi bi rekli – Kad se galebi krive bit će kiše. Ali ovo je drukčiji pjev, pjev koji pozdravlja sunce i novi dan. Podrum crikveničke vijećnice i povijesno odgovara izložbi crikveničkog ribarstva. U blizini je godinama bila ribarnica gdje su crikvenički ribari prodavali svoj ulov. A i ribarski arti – ribolovni alati i oprema - naših starih ribara bili su uvijek smješteni u nekoj konobi ili podrumu.
Na Petaku br. 8 bilo je skladište ribarske obitelji Stipa Matejčića i tu smo mi djeca uvijek tražili komadiće mreže radi izrade saka za ribolov.
Pokojni kipar i učitelj Zvonko Car znao nam je zadati pojedine teme na satu likovnog odgoja, ali je uvijek slijedio njegov uvod u kojem bi živopisno ispričao ono što je želio da mi djeca naslikamo. Tako kad smo crtali Malika, mitološko slavensko biće, opisao nam je dobro podrum sa starom rasušenom barkom, ostatke mreža, vesla, jarbol, bačve za soljenje riba i atmosferu polumraka u kojoj se skriva Malik.
Dio izložbe uređen je na način kao da su priređivači čuli pripovijest Meštrovićeva učenika a našeg učitelja Zvonka Cara. U jednu prostoriju smješten je stari guc s veslima i pokrpanim jedrom, nabacani su starinski ribolovni alati, šuplji sak, uredno složeni palingari, dubinski povrazi, felari na petrolej, vrše, mreža složena za lov, paneli i zahrđale osti koje očito nisu dugo bile u moru.
Jedan od najinteresantnijih izložaka je stara ladva, čamac izdubljen iz jednog debla, uobičajeno je to bio brijest radi svoje lakoće. Slični primjerci mogu se vidjeti jedino u muzejima, jer je ista nestala iz uporabe prije više od sto godina.
Ipak, kad bi rangirali izloške po meni bi na prvo mjesto zasjela udica iz antičkog Ad Turresa stara oko 2.000 godina, makar je njezina veza s ovom izložbom samo nominalna. Zapravo zadivljuje kvaliteta rada arheološke ekipe koja je na terenu površine od više hektara uspjela pronaći tako sitan predmet.
Uz ove stare predmete na izložbi se vrti i dokumentarni film o lovu tuna na starinski način uz pomoć tunere i mreže - trate. Film je snimljen šezdesetih godina prošlog stoljeća u Bakarcu od strane Hrvatske radio televizije i izvrsno se uklapa u izložbu jer se radi o ribarima koji su na taj način stotinama godina lovili tune dok ih u tom poslu nisu istisnuli moderni tunolovci.
Na kraju dolazimo do knjige utisaka i Profesor se spremno hvata za olovku i bilježi :
Riba je hrana
Riba je znak
Isus je izabrao prijatelje i učenike
Ne iz učene Atene Niti iz moćnog Rima
Već s Genezareta – mora
Ribare mlade
Učinio ih ribarima ljudi
A riječ grčka ( IHTIS) ΙΧΘΥΣ
Koja znači Riba
Kratica je za Isus Krist Božji Sin Spasitelj
Pohvala izložbi „Rogi Ribaru“
Ivan Golub
Jedno ljetnje sparno popodne, iznenada i bez nekih velikih najava pretvorilo se u doživljaj za pamćenje. Slavko Matejčić
*Ivan Golub rodio se u Kalinovcu 21. lipnja 1930. godine kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Barbare, rođ. Lukač, i Luke Goluba.
Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Kalinovcu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i studij bogoslovije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je 1957. zaredio nadbiskup Franjo Šeper. Do 1961. godine službovao je kao kapelan u nekoliko župa sjeverne Hrvatske. Kao pitomac Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu specijalizirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani dogmatiku te je obranio doktorsku radnju De mente Ecclesiologica Georgii Križanić. Studirao je i na Papinskom biblijskom institutu (1961.-64.), na kojem je postigao akademski stupanj licencijata ili magisterija biblijskih znanosti.
Od 1964. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom Čovjek slika božja, postaje izvanrednim te (1979.) redovitim profesorom. Bio je pročelnik Katedre za dogmatiku i vršitelj dužnosti pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog. Od 1984. g. bio je profesor gost na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Austrijske akademije znanosti u Beču, član stranaca Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu, prvi član Akademije Tiberine u Rimu, te član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Utemeljitelj je časopisa Spectrum - Ogledi i prinosi studenata teologije, bibliografije Hrvatska kršćanska bibliografija i Bibliographia sacra croatica, Bogoslovne tribine, biltena Zajedništvo. Gostuje predavanjima i referatima na sveučilištima u Heildebergu, Beču, Genovi, Milanu, na Yaleu, Columbiji, Harvardu, a održao je predavanje i u Sovjetskoj akademiji nauka u Lenjingradu (1981.). Neka od njegovih brojnih teoloških i znanstvenih djela prevedena su na nekoliko stranih jezika. 2007. godine ustoličen je za začasnog kanonika Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Svetoga Duha.
(preuzeto s Wikipedije – hrvatsko izdanje )