Profesor dr. Ivan Golub
Prijelaz iz jedne epohe u drugu, preskakanje stotine godina u jednom hipu, odlika je jednog drugog žanra, ali i u ovoj kolumni dokazali smo da je to izvedivo. Nije toliko spektakularno kao u davnom filmu iz 1960. godine "Vremenski stroj" snimljenom prema romanu H.G. Wellsa, kojeg se stariji čitatelji sjećaju, ali je dobro za razbijanje monotonije.
Vraćamo se iz 1810. godine u 2011. godinu kad je bila otvorena izložba "Rogi ribaru" u Muzeju Grada Crikvenice.
Neobični hodočasnik
Hodočašće je od prvih vjekova kršćanstva bilo jedno od načina iskazivanja i učvršćivanja vjere. Odlazak na mjesta boravka i života svetih osoba značilo je put kojim se pojedinac odvojen od svoje svakidašnjice posvećuje vjeri i duhovnom uzdizanju. Kasnije tijekom vjekova mijenjala su se odredišta, načini i organizacija hodočašća, ali osnovni ciljevi ostaju isti. Kod katolika postoji nekoliko svjetskih odredišta koja zrače snagom povijesnih događanja privlačeći milijune hodočasnika. To su Sveta zemlja, Rim i Lurd. Ostala svetišta imaju značenje na nivou pojedinih država ili regija
Hodočašće je često povezano s nekim zavjetom, zahvalom za primljenu milost ili molbom za pomoć i ozdravljenje. Uobičavalo se u prošlosti hodočastiti da djevojka pronađe dobrog muža, a kako na prošćenje ide i staro i mlado i muško i žensko, to se te molbe i nade često ostvare u samom mjestu proštenja.
Vrbnički književnik Mate Dvorničić u svojoj pjesmi "Na proštenju u sv. Ani Grižanskoj" pjeva:
O Sveta Ano, griška babo!
Ostvari naše želje!
Pozlati naše želje!
Veži nan srca,
Veži nan duše...
Kod Crikveničana su uobičajena proštenja u mjestima u neposrednoj okolici kao Petrova u Bribiru, Martinja u Grižanima, Katarinina u Selcu, Sv. Ana u Barcima, Sv. Juraj iznad Selaca te Mala Gospoja u Polju na otoku Krku i naravno Trsat. S druge strane sva okolica Crikvenice hodočasti u Crikvenicu za blagdan Antonje i Vele Gospoje. Na Velu Gospoju održavao se u Crikvenici sajam pa su ljudi uz hodočašće imali priliku sresti prijatelje i rodbinu.
Manojlo Sladović spominje u svojoj "Poviesti biskupiah Senjske ili Modruške" iz 1865. godine da se iz Vinodola hodočastilo pješke Majci Božjoj na Krasno što je bio pothvat za mlađe osobe, jer je uobičajeno trajao dva dana. Taj se običaj održao u Crikvenici do 50-tih godina prošlog stoljeća, dok se u novije doba obavlja na komotniji način – automobilom. Uz ovo malo povijesti treba reći da su hodočašća ili proštenja u Hrvatskoj dobila na popularnosti posebno nakon Domovinskog rata što je i razumljivo. Nakon toliko patnji i zla, često ljudima jedina utjeha ostaje vjera i Bog kao zadnje utočište.
15. kolovoza 2011. godine zvoni telefon - imam poziv. "Slavko, Slavko zove profesor Ivan Golub." "Dobar dan, ja sam u Selcu i imam jednu molbu na Vas. Volim na dan Uznesenja ili Veliku Gospu hodočastiti u neko Marijino svetište a Crikvenica ima poznatu proštenjarsku crkvu, pa ako možete doći po mene autom bio bih Vam zahvalan."
Dogovorili smo se za popodne kada se smanji ljetnja žega jer profesor ima već neku godinu. Odsjeo je kod časnih sestara u vili Šaldi u Selcu. U drugom svjetskom ratu u tu je vilu dolazio crikvenički kroničar Ratimir Gregurić u potrazi za literaturom za svoja istraživanja povijesti Crikvenice, pošto je u ratno doba u vili živio i radio monsinjor Svetozar Rittig svećenik, crkveni povjesničar i političar. No to je onda predstavljao pothvat jer je morao od talijanske vojske tražiti propusnicu kako bi mogao proći talijanski "posto bloco" na izlazu iz Crikvenice. Danas se javljaju drugi problemi – nema propusnice ni neugodnih pogleda vojnika ali zato je problem pronaći parkiralište.
Ovaj put brzo nalazimo parkiralište u blizini crikveničke Vele crikve. Inače u Crikvenici ima dosta toga s oznakom velo - malo, Vela i Mala palada, Veli i Mali park a prije izgradnje samostana i nove crkve sv. Antona Padovanskog bila je tamo "Mala crikva" – kapela posvećena sv. Antonu.
Prelazimo most okruženi vrevom kupača i gostiju i ulazimo u crkvu. Debeli zidovi pružaju zaštitu od sunca i sparine. Stari graditelji znali su kako spojiti funkcionalnost, estetiku i krajolik tako da nitko ne bude oštećen. "Izmolimo jedan Očenaš za našeg "poznanika" Jurja Julija Klovića", predloži profesor. "On je vjerovatno na ovom mjestu školovan i stekao prva znanja iz slikarstva o čemu nas izvješćuje njegov prijatelj Giogio Vasari."
Polako hodajući crkvom dolazimo do sakristije koja je taj dan bila otvorena i popodne. Nalazimo župnika Slobodana Bunozu koji je na župu došao pred par dana i sestru Magdalenu. Profesora Ivana Goluba poznaju uglavnom svi. Osim što je poznat kao akademik, znanstvenik i profesor na više europskih sveučilišta izuzetno je ugodan sugovornik čovjek koji pronalazi riječ utjehe i nade za svakoga. Nema ljutnje ni ishitrenih reakcija na argumente sugovornika.
