Školska godina 1974./75. duboko je urezana u sjećanju jednog vrijednog i dragog naraštaja učenika tadašnjeg Srednjoškolskog centra „Dr. Antun Barac“ (kako se naša škola u to vrijeme zvala), jer su te godine završili svoje naukovanje u konobarskom, odnosno kuharskom smjeru.
I minulo je otada četrdeset i pet godina tijekom kojih su se organizirano okupljali šest puta, a neformalnih je susreta bilo nebrojeno. „Bit ćemo sutra u Interu na kavi. Dođite!“ Ovako je više puta glasio njihov vedri poziv. I dolazila sam! O obljetnicama smo se sastajali u školi, u „njihovoj“ učionici, a ovaj su put, zbog poznatih korona-okolnosti, odlučili da se jednostavno nađemo u restoranu „Karoca“ u kojem se odvijalo naše prekrasno druženje.
Zovu susreta nisu odoljeli: Ljubica Abramović (Domijan), Mladen Butorac, Željka Butorac (Tus), Josip Kolmanić, Marija Bičanić (Litović), Marina Blažičević (Pobor), Ankica Komerički (Zoričić), Branka Maravić (Batinić), Katica Pohmajević (Dunato), Nedeljka Smolčić (Benić), Milivoj Šljivić i Andrija Veljačić. Neki su se ispričali zbog udaljenih destinacija i opake bolesti koja je zatvorila neke putove, a neki su školski prijatelji nažalost krenuli stazama bez povratka. Sjetna je bila ta spoznaja. Prisjetili su ih se u tuzi, kao i preminulih profesora koji su im utkali znanja za školu života.
U školi su živjeli u zajedništvu, dijelili dobro i zlo, a neke od priča i nakon četiri i pol desetljeća nisu zaboravljene. Danas su povezani putem društvenih mreža, znaju sve jedni o drugima, a opet je bilo lijepo čuti neku dosjetku, anegdotu koje se sjećaju iz školskih dana.
Na kraju bogate i sadržajne večeri zaključili su da će ih osjećaj sreće i radosti grijati do novog susreta na koji, uvjerena sam, neće trebati čekati pet godina.
Marija Gračaković, razrednica