Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na izložbu Željka Lapuha pod nazivom “Nemir” u Gradskoj galeriji Crikvenica, Strossmayerovo šetalište 22. Izložba se otvara u utorak, 20. srpnja 2021. u 21 sat, a otvorit će je i predstaviti autora povjesničar umjetnosti Vanja Babić.
Izložba ostaje otvorena do 8. kolovoza i može se razgledati svakodnevno 10-13 i 18-22 sata.
Željko Lapuh diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića. Od tada je član HDLU-a i djeluje u likovnom životu Hrvatske kao samostalni umjetnik. U razdoblju od 1976. do 1980. godine bio je suradnik Majstorskih radionica Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Godine 2004. postaje redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagao je na četrdesetak samostalnih i preko dvije stotine grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada za slikarstvo, od kojih se ističe Grand prix Zagrebačkog salona 1993. godine, a za osobite zasluge u hrvatskoj kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Djela Željka Lapuha nalaze se u fundusima mnogih galerija, poput Moderne galerije u Zagrebu te brojnim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
Vanja Babić: Nemir Otkako se potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća aktivirao na domaćoj umjetničkoj sceni, Željko Lapuh kontinuirano gradi specifičan slikarski izričaj unutar kojega je - autorovim nedvojbenim stvaralačkim mijenama usprkos - moguće posve jasno detektirati stanovite poetske odnosno ugođajne konstante. Lapuhovo stvaralaštvo, naime, od svojih početaka u određenom smislu izvire iz metafizičke tradicije začete još tijekom povijesnih avangardi, pri čemu će se formativne godine ovog neprijeporno prepoznatljiva umjetnika poklopiti s tada aktualnim i u nekim aspektima srodnim mu slikarskim pojavama objedinjenim pod nazivima kao što su anakronizam ili slikarstvo memorije. Na taj su način, dakako, Lapuhu bile zajamčene vidljivost i ekskluzivnost u kontekstu ondašnjih domaćih, uglavnom neoekspresionistički orijentiranih, (novo)slikarskih tendencija, koju će on itekako znati iskoristiti.
Lapuh je slikar moćnih, gotovo skulptorskih formi. U svojoj figuraciji - nevezano prikazuje li ljudske figure, krajobraz ili pak obične predmete - on u pravilu teži stanovitoj monumentalnosti. Takvi kompozicijski učinci u Lapuhovu će slučaju, međutim, bez iznimke rezultirati začudno melankoličnim ugođajima koji karakteriziraju sve njegove slike, kako one najranije tako i ove nastale tijekom posljednjih nekoliko godina. Monumentalna melankolija, rekli bismo. Kako to umjetnik postiže? Dio odgovora zacijelo se krije u koloritu. Iako bismo Lapuha teško mogli okarakterizirati kao smionog ili strastvenog koloristu – on svoj interes ponajprije usmjerava na linijski jasno definirane konture odnosno plohe, a čemu u prilog govori i nekoliko ovom prilikom izloženih crteža na platnu – njegovo baratanje bojama ipak je specifično i nadasve svrsishodno. Riječ je o titravu, čak i linijski uvjetovanu koloritu, pri čemu će nagli kontrasti na nadasve zanimljiv način koegzistirati s postupnim prijelazima. Na taj način prizori što ih Lapuh dočarava djeluju tvarno u svojoj nestvarnosti; oni istodobno ostavljaju utisak opipljivosti i nedohvatljivosti, a iz te i takve aporije proizlazit će i znatan dio njihova melankolična ugođaja. A tu su potom, dakako, i prostorno-vremenski odnosi kojima ovaj slikar posvećuje itekako veliku pažnju. Prostori Lapuhovih slika na granici su neodređenosti, a "vrijeme" unutar njih kao da ne teče. Stanovita naracija neprijeporna je, ali radi se o krajnje suspregnutoj, gotovo pa zamrznutoj narativnosti.
U radovima što su nastajali potkraj osamdesetih te tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća umjetnik je figure i općenito sadržaje svojih slika prikazivao izrazio statično i gotovo arhitektonski izvedene te vezane uz tlo. Dominirale su pomalo kristalične i posve depersonalizirane antropomorfne forme, katkada prijetećih, pa čak i bodljikavih obrisa, poput nekih teško oklopljenih viteza. U ovom stoljeću, međutim, umjetnik čini znakovite pomake u smislu omekšavanja formi koje sve više poprimaju organičke karakteristike, i nadalje, međutim, zadržavajući svoje metafizičko-melankolične komponente. Sljedeći korak predstavlja autorov recentno izložen ciklus koji je rezultat njegova rada tijekom posljednjih nekoliko godina. Taj ciklus znatno intimnijeg je i subjektivnijeg karaktera od svih ranije realiziranih, nedvojbeno svjedočeći o nekim osobnim doživljajima odnosno razmišljanjima. Ljudske figure i dalje su kompaktne, jasnih kontura i u znatnoj mjeri stilizirane, a naglasak je najčešće na njihovim predimenzioniranim šakama i stopalima. Intimnost i osobnost ovih slika ne izvire, dakle, iz načina kako su likovi izvedeni, već ponajprije iz njihovih poza, gesti te općenito radnji koje izvode. U velikom broju prizora javlja se i motiv psa, čime Lapuh – napose onima koji ga osobno poznaju – dodatno naglašava subjektivan aspekt cjelokupna ciklusa, istodobno se predstavljajući i kao slikar kojemu nipošto nije stran i animalistički aspekt slikarstva. Naspram prikazanih pasa, ljudske figure svojim se već spomenutim predimenzioniranim šakama najčešće odnose zaštitnički i s naglašenom nježnošću. Osim motiva psa, koji sa sobom nesumnjivo donosi i simboličko-ikonografske konotacije intimne provenijencije, tu su i posve jasne naznake mora te neba s oblacima neobičnih oblika. More i nebo prizore odnosno radnje ovih slika postavljaju u konkretan kontekst s naznakama osobne simbolike. Nesumnjivo, riječ je o autorovim uistinu doživljenim odnosno proživljenim epizodama, dakako propuštenim te slikarski interpretiranim kroz koprenu mašte koje Lapuhu nikada i nipošto nije nedostajalo.
O svojem najnovijem slikarskom ciklusu Lapuh ističe kako je došao kao rezultat stanovita nemira. I doista, svi živimo u nemirnom i neizvjesnom vremenu, pri čemu se radi o posve različitoj vrsti nemira od one što je vladala ratnih devedesetih godina prošloga stoljeća. Lapuhovi likovi i dalje su kompaktni i korpulentni, također i melankolični, ali više ih ne karakterizira nekadašnja stabilnost, pa čak i stanovita uzemljenost. U njima, naime, sada možemo osjetiti sjetom ispunjenu titravost i lelujavost koja kao da je posljedica izloženosti nekom vjetru. Izvorna slikareva sklonost metafizičkim ugođajima sada kao da je dobila i svoju egzistencijalističku odrednicu. Na takav način interpretirani likovi – neki od njih vjerojatno predstavljaju autoportrete - nesumnjivo otvaraju jedno novo, znatno emotivnije i, uvjereni smo, stvaralački nadasve zanimljivo poglavlje u opusu ovog, već je istaknuto, uvijek prepoznatljiva slikara.
crikva.hr