Stigli smo i do posljednjeg dijela popisa knjiga koje bih vam preporučila, a koje sam ja pročitala u drugoj polovici 2020. godini. Kako sam već i naglasila, trudila sam se pronaći za svakoga ponešto te je iz tog razloga popis malo duži no što sam planirala.
Roman 31 nogometni teren mlade hrvatske književnice Matee Čvagić Prašnjak svrstala sam u skupinu Knjiga (ovo veliko slovo K nije greška). Za mene su to knjige koje taknu neku posebnu žicu u meni i kojima se želim često vraćati. Radnja romana vodi nas kroz različite godine, različita mjesta, donosi životne priče potpuno drugačijih ljudi između kojih na prvu ne vidimo nikakvu poveznicu. Ovo je roman o životu, o svemu lijepome i manje lijepome što on donosi. Pratimo živote likova koji se rađaju, odrastaju i stare, donose razne odluke koje utječu na njih, ali i bliske im ljude. Ovo je roman o ljubavi, sreći, tuzi, prijateljstvu, drugim prilikama, obitelji, nadi, sportu, knjigama. Roman u kojem jako veliku ulogu osim ljudi imaju i fotografije, njih čak trideset i jedna, sve fotografije nogometnog terena. One zapravo čine sponu među svim likovima koja je Matea vješto stvorila u svojoj mašti, one uz njih čine okosnicu priče koja vas neće ostaviti ravnodušnima.
Oporavak Rose Gold autorice Stephanie Wrobel definitivno je jedna od najšokantnijih knjiga koje sam pročitala tijekom prošle godine. To je jedna od onih koja ostavi izraz šoka i nevjerice na vašem licu nakon čitanja, a još danima po završetku razmišljate o njoj. Rose Gold dolazi po svoju majku Patty u zatvor, gdje je provela pet godina zbog optužbi da se neprimjereno skrbila o svojoj kćeri. Iako izgleda kao da je Rose Gold sve oprostila svojoj majci, Patty se ne osjeća sigurnom i javlja se sumnja da joj se sprema osveta. Autorica nas vješto vodi kroz promišljanja svojih likova, daje nam uvid u sve ono što se događa ispod površine, iza vesele vanjštine koja ostavlja dojam sreće i povjerenja. Dobivamo uvid na koje načine osveta i opsesija utječu na naše odluke, kako odnos majke i kćeri ne bi trebao izgledati te gdje je zapravo korijen nečijeg neprihvatljivog i neobičnog ponašanja.
Roman Kako je Flegmarin postao kapetan djelo je još jedne uspješne hrvatske književnice, Magdalene Mrčele. Roman govori o mnogobrojnoj obitelji Balić koju čine mama, tata, blizanci Žan (budući Ivano Balić) i Renato (budući Gari Kasparov) te jedanaestogodišnji Marin, koji nam i pripovijeda većinu priče. Njihova već brojna obitelj postat će bogatija za još jednog člana, što uzrokuje selidbu u Brda gdje je život jeftiniji. Većina članova obitelji Balić s negodovanjem prima sve te informacije, a Marin ne shvaća kako su roditelji mogli tako pogriješiti i priuštiti im još jednog brata ili sestru, kada je on samo htio psa. On nam iz svog kuta prepričava kako su tekle prilagodbe na novi kvart, školu, prijatelje, ali i sve skoriji dolazak novog člana obitelji. Članovi te vesele obitelji prikazani su kao tople, realne i stvarne osobe, jako lako se povezati s njima te ih poistovjetiti s ljudima iz naše okoline. Vjerujem da će to poći od ruke i mlađim i nešto starijim čitateljima. Radnja romana veoma je zanimljiva, humoristična, topla i emotivna, a čitanje teče lagano i nesmetano. Nadalje, sve se odvija brzo, događaji se izmjenjuju i radnja teče dalje bez nepotrebnih zastoja te time održava našu potpunu pozornost. Izostali su zamorni i nepotrebni dijelovi koji bi mlade čitatelje potencijalno mogli udaljiti od čitanja. Osim toga, sve teme kojima se književnica pozabavila bliske su i veoma zanimljive mladima. Tako se kroz ovaj roman govori o bratskim odnosima, ljubavnim problemima, nesuglasicama s profesorima, ocjenama koje ne zadovoljavaju, odnosima s roditeljima, sportu, prijateljstvima, itd.
Roman Mi koji smo preživjeli napisala je književnica Georgia Hunter i to prema istinitim događajima, na temelju razgovora sa svojim rođacima te brojnim istraživanjima koja je provela. Naime, i ona sama je jedan od potomaka obitelji Kurz o kojoj se govori kroz roman. Brojčana obitelj Kurc glavni je junak ove priče, pratimo sudbine svakog od ukupno sedam njezinih članova. Stup obitelji čine majka Nechuma i otac Sol, neizmjerna podrška i utočište svoj svojoj djece. Njih je ukupno pet, od najstarijeg prema najmlađem to su Genek, Mila, Addy, Jakob i Halina. Godine 1939. njihovi životi se nepovratno mijenjaju. Ne moram naglašavati koliko je ova priča potresna, tužna, na trenutke nevjerojatna i neshvatljiva. Iako su situacije u kojima su se ti jadni ljudi našli izvrsno opisane i dočarane čitateljima, nemoguće je pojmiti si kroz što su točno prolazili, kako su se osjećali, odakle su crpili snagu za borbu te kolika je uistinu bila njihova patnja. Mnogi godinama nisu znali u kakvom su stanju njihovi najbliži, jesu li uopće živi i hoće li ih ikada više vidjeti. Ipak, borili su se i preživljavali jer su se trudili misliti pozitivno, nadati se da će se jednog dana ipak susresti sa svojim roditeljima, djecom, supružnikom, prijateljem ili susjedom, da će rat završiti i da će opet vladati mir. Posljedice naravno ostaju, koliko god se čovjek trudio zaboraviti i potisnuti neka sjećanja, to je gotovo nemoguće. Iako su ovakve knjige teške za čitanje i gotovo je nemoguće ne pustiti suzu ne neke situacije, potrebno je posezati za njima jer nam dođu kao svojevrsna škola i poruka.
Snježna sestra autorice Maje Lunde zapravo je slikovnica, no ne samo za djecu i mlade, već i za odrasle, svi bismo puno mogli iz nje naučiti. Govori o dječaku Kristianu koji na Badnjak treba napuniti jedanaest godina. Ipak, ove godine Badnjak niti Božić ne dolaze u njihovu kuću jer obitelj još uvijek oplakuje smrt njegove starije sestre, koja je umrla tog ljeta. Njegovo raspoloženje popravlja djevojčica Hedviga koja mu ukazuje na to da Božić ne mora biti otkazan. Ipak, nešto s Hedvigom, njenom kućom i starcem koji se šulja oko te kuće nije u redu i kod Kristiana se počinju javljati sumnje. Osim prekrasne i tople (istovremeno i tužne) priče koja nosi brojne poruke svojim čitateljima, ono što ovu knjigu čini posebnom jesu ilustracije koje ju krase. One su zaista nešto posebno i ne sjećam se kada sam toliko uživala u listanju neke knjige, gotovo svaka stranica donosi prekrasnu ilustraciju. Iako knjiga odiše božićnim duhom, preporučila bih ju za čitanje u svako doba godine jer će izazvati istu toplinu u vašim srcima, a osim toga izvrsno je štivo u kojem možete uživati zajedno s nekim od malenih članova vaših obitelji.
Knjiga kojoj sam se ja najviše veselila i nestrpljivo ju iščekivala jest roman Živjeti hrvatske književnice Jelene Kastaneti. Glavni junaci romana su Alex i Lena, mlad i zaljubljen par koji je tek počeo živjeti punim plućima. Jedne večeri se posvađaju i bez riječi sjedaju u auto. Mrak je i pada kiša, u jednom trenutku putuju prema svom stanu, a već u drugom trenutku njihov auto se preokreće i javlja se pitanje jesu li oboje preživjeli i hoće li imati priliku popraviti svoj odnos. Nastavak radnje vraća nas na početak njihove priče, u trenutak kada se nisu niti poznavali te imamo priliku i mi njih paralelno upoznavati. Ovom knjigom autorica je odradila maestralan posao i otišla stepenicu iznad iako sam mislila da je to nemoguće. Ovo je istovremeno i prekrasna priča i priča koja lomi srce na tisuće komadića koji se više ne mogu sastaviti bez da ostanu ožiljci. No, to je zapravo dobro jer to znači da ćete po završetku čitanja zastati i zapitati se zašto nešto odgađati ako to možete napraviti već u ovom trenutku. Po završetku ovih preporuka mogu reći da sam prezadovoljna što su se samo u ovom dijelu pronašle čak tri hrvatske književnice. Isto tako, zadovoljstvo mi je što sam vam mogla dati na izbor zaista raznolike žanrove i tematike, od slikovnice do knjige o odgoju za sve roditelje i one koji će to tek postati. Nadam se da su vas neki naslovi zainteresirali i da ćete uživati u čitanju!