Pasuje vrime tako brzo da se ne obrneš, a za tobun ostaje dosti toga va ča se da spravit puno lipeh i manje lipeh uspomen. Većina nas ki se još spamećujemo na ono vrime šezdeseteh let kad su se ljudi počeli bavit turizmon. Pomalo bi počela i sezona nahrupili gosti, ča domaći, ča furešti. Dovažali bi se opelami, folcvagenami, domaći - fićami, ladami, fijaton 1300. Sa sila jih je čekala va redeh na trajekt ki je vozil put Šila i nazad. Naštivali su se do zadnjega mesta. Trajekt je vozil non-stop semo tamo, a jedan vijaj je dural malo više od dvajset minuti. Uz obalu je bilo parkirano po dva reda auti na čekanju.
Va to vrime peljal je trajekt "Bodulka" a kašnje "Klimno". Linija je počela 1959., kada je okićeni trajekt cel dan peljal ljudi, a kad je otvoren Titov most još je linija malo durala pa je ukinuta. Prvi kapitan na trajektu je bil Josip Lončarić. Glavni kapitan od porta je bil dugo let Duje Veža a lučki pilot Nikola Tabako i dočekal penziju na ten delu. Mića drvena biljetarnica je bila smeštena va kantunu kade je sad kip ribaru, a karta je koštala nekuliko dinari. Na Šilu bi se ljudi razmilili ko rakovi deca po valami i lipoj peskovitoj plaže od žutoga mela, a nazad prišli opaljeni od sunca i črni ko karbuni. Tada je i Bodulija malo oživela.
Dečje vriski ni falelo, ćeš zime ćeš v letu, saki je štajon nosil svoje. Letnji dani posebe. Već od prvoga maja štartalo bi se kupanjen. Mulci bi hitili torbi od školi va kantun zad vrat, nahlapali se česa god čaj mat skuhala, presukli se va platnene kupaće gaće zašivene od kakovoga čvršćega platna, obično črno bele ili modre. Samo na jednoj strane putac i škuljica ili široke na lastiš. Tekuć bi šli put plaž. Plaže na obale nisu imele granicu ali saki je nekeko zibral svoju štaciju i držal za svoju. Po nepisanoj regule držali smo se toga.
Od plivališća prama paladice pod kinon, bilo j' nekuliko manjeh paladica za privez barak na kratko, da biš ča pripeljal ili odpeljal, barkarioli bi peljali put Šila ili uz obalu - barkefaren. Uz balustradu sa sila mularije z obali. Na plivališću neke nove nadi vaterpola. Najraje smo se hodili kupat pod škuljeru zada paladi, a najviše pod velun crikvun. Tamo je puno nas proplavalo. Sobun bimo nosili napuhani veli šlaufi od tapredoveh kol. Ma je bilo veselo.
More je bilo spočetka od pešćaca a dublje peskovito. Nerali smo i plavali dok nan usta ne bi poplavela i prsti se zmežurali. Siki pod moren bile su pune ježi i malo ki da se ni nabol pa bi bodlji doma vadili iglami. Ni to baš bilo ugodno. Zimalo se j' sobun i marendi - kruh namazan mastun i posut cukaron, zi vrta ka voćka, delili bimo med sobun. Večer za škura hodile su se kupat noni i matere. Noni bi se kupale va kombinah, a kad bi šle va more napuhale bi se kot baluni. To je bilo jako smešno, a još smešneje kad bi se pod dečjen domon kupale koludrice. Mi smo jih dečina hodili špijat pa se rugali.
Va ten letnjen štajonu je bilo lipo, brez brig, uživancija va suncu i moru. Trajekta zdavni više ni, sad su va portu jahti i gliseri, brzi prevoz, za pet minuti si va Šilu. Ljudi su pokupovali svoje barki pa gredu na kupanje va Klimno, Rudine ili Čižići. Se se menja pa i to. Vavik nan ostaju lipe spominjanja i ni se zgorega prisjetit. Domaći se bave turizmon, apartmani se pune. Plaže su lipše urejene pune suncobrani, ležaljki. Nimaju onu draž od negda i onu mulariju sad su po plažah zamenili neki " novi klinci".