1 - Sebastijan Antić i Maja Šimić Todorović
Kako Crikvenici ne nedostaje vrhunskih sportaša, moj sljedeći sugovornik je Sebastijan Antić, sjajan mladi čovjek, profesionalni nogometaš, koji svoj nogometni put hrabro gradi na drugom kraju svijeta.
Sebastijane, za početak ukratko se predstavi našim čitateljima:
- Imam 29 godina, visok sam 188 cm, pozicija koju igram je stoper. Zanimljivo je to da moja nogometna priča počinje u mojoj četvrtoj godini života, kada sam se jedan dan vratio iz vrtića i umjesto „dobar dan“, kao i inače, povikao sam „želim igrati nogomet“. Isti taj dan upisan sam u Nogometni klub „Crikvenica“ u kojem sam, ako se ne varam, bio član 17 godina. Nakon NK „Crikvenica“ odlazim u NK “Krk“, zatim NK „Pomorac“ da bi nakon toga započela moja inozemna karijera. Prvo Slovenija gdje sam skupio 40 prvoligaških nastupa. Nakon toga odlazim u Jordan pa u Irak. Tamo osvajamo titulu AFC CUP 17/18., a ja titulu najboljeg PRO igrača u Iraku 17/18. Nakon toga prelazim u Kazahstan pa Katar. U ovom trenutku nemam klub.
Koga bi izdvojio kao najvažnije osobe na tvom sportskom putu?
- Započeo bih sa Daliborom Starčevićem kod kojega sam na malo teži način shvatio da mogu nešto napraviti od nogometa i na čiji sam poziv prešao iz „Crikvenice“ u „Krk“, nakon čega su krenule moje sve bolje partije i interes drugih klubova. Nikako ne mogu ne spomenuti Hrvoja Matijevića, koji me uveo u individualni rad i otvorio mi oči da samo radnici prolaze, ne samo u sportu, nego i u životu i na tome ću mu uvijek biti zahvalan.
Za kraj sam ostavio osobu sa kojom uspješno surađujem već 9 godina i koja je sa mnom prošla sve najbolje i najgore trenutke što se tiče života i posla, a to je ne mogu reći moj trener, nego najbolji prijatelj, Leo Mišković. Leo mi svojim znanjem i savjetima pomaže da tempiram formu kako bi moje igre bile na istom nivou tijekom cijele sezone.
Izvan svake kategorije je moja majka koja je nakon šta sam drugi puta odustajao od nogometa rekla da je nogomet moj život i da nije bilo nje, ja ne bi, samo par mjeseci kasnije, potpisao svoj prvi ugovor i krenuo na "put oko svijeta".
Kako si se prilagodio na život u zemljama Bliskog istoka? Velike su to razlike u kulturi, vjeri, jeziku – što je tebi predstavljalo najveći problem?
- Istina, potpuno različit narod. Običaji. Kultura. Vjera. Jezik. Skroz drugačiji stil života od onoga na što sam navikao u Hrvatskoj. Meni osobno je možda najteže bilo prilagoditi se na hranu i jezik. Potrudio sam se naučiti riječi koje su mi bile potrebne u svakodnevnoj komunikaciji na terenu, a i općenito. Naučio sam ih u najkraćem roku s ciljem da se brže prilagodim i ostavim što bolji dojam.
Je li otići u takvu zemlju bila velika odluka za Tebe? Kako je Tvoja obitelj reagirala na odlazak?
- Naravno da je, jer ideš u nepoznato i pojma nemaš što te čeka, ali ja do sada nisam imao ni jednu neprijatnu situaciju i nadam se da će tako i ostati. Obitelj kao i svaka, uvijek se brine, ali nemaju velikoga izbora nego me podržati. Odluka je uvijek ionako bila na meni.
Kako bi ukratko opisati atmosferu na terenu, tribinama, osjećaj igranja na prepunim stadionima? Možeš li izdvojiti omiljenog suigrača?
- Atmosfera je nešto što nogometaš može samo sanjati i poželjeti doživjeti. Ima jedna zanimljivost, dok sam igrao u Jordanu, snažno sam se povezao s navijačima, do te mjere kada bih izašao na ulicu ne bih mogao proći do dućana, tržnice i slično da me netko ne zaustavi, poželi se slikati, čak su inzistirali da ne platim ono što želim kupiti. Naravno, uvijek sam platio. Evo to je isto za mene bio doživljaj i potpuno nova situacija. Od suigrača bih mogao bih izdvojiti Brazilca Francisca Torresa sa kojim sam igrao u Jordanu. On i njegova žena bili su mi kao druga obitelj i dan danas smo u kontaktu.
Kako bi usporedio rad tamošnjih trenera sa trenerima s ovih prostora?
- Ono što mogu reći je da su naši treneri jako cijenjeni na Bliskom istoku i da oni daju jedan nivo više. Kod lokalnih trenera je za sada 50:50. Sa tri trenera imao sam odličnu komunikaciju, a sa tri baš i ne. No, na meni je da odrađujem sta se traži od mene.
Dok si na odmoru u svom rodnom Selcu s kim provodiš slobodno vrijeme?
- Najviše vremena provodim sa svojom obitelji.
Kako izgleda tvoj dan na godišnjem odmoru? Gdje se kupaš?
- Od ponedjeljka do petka imam jedan do dva treninga na dan, ovisi u kojoj smo fazi priprema. Subota je rezervirana za masažu, a nedjelja je dan odmora. Konkretno, ako se radi o ljetnom dobu pokušavam za vrijeme „odmora“ maksimalno iskoristiti svaki dan pa to otprilike ovako izgleda: buđenje, doručak, trening, piće, odmor, ručak, plaža, trening, piće, večera, pa malo do grada. Ljeti su dani dugi pa imam vremana za sve. Najčešće se kupam na Tunaru u Selcu, ali ako idem sa psom onda je to pseća plaža u Uvali Slana takoder u Selcu.
Kako bi u par riječi, svojim suigračima s drugog kraja svijeta, opisao Selce?
- Inače, kada spomenem odakle dolazim i pokažem slike, svi me pitaju zbog čega sam ja tu s njima, a ne doma i odmah požele doći i uvjeriti se u ljepotu našeg kraja. Imamo sve, lijepu prirodu, hoćeš more, planine, šume. Za svakoga po nešto.
Tko Ti najviše nedostaje kada odeš?
- Mislim da će svi na ovo pitanje odgovoriti, obitelj na prvom mjestu.
Ako nije tajna jesi li slobodan ili zauzet?
- Zauzet.
Koja je Tvoja najveća vrlina?
- Iskrenost, odanost i upornost su mi najveće vrlina.
Omiljeni sport poslije nogometa?
- Tenis i košarka.
Koji je tvoj najveći strah?
- Najveći strah ha ha, visina, lift ako je veći od 10 katova, raznorazne bube.
Imaš puno tetovaža - koliko? Imaju li neke od njih neka posebna značenja?
- Imam puno tetovaža. Svaka ima svoju simboliku i vezana je za moj život, obitelj, vjeru i naravno nogomet. I za 50 godina kad pogledam jednu od njih, znam da će mi izmamiti osmijeh na lice jer će me sjetiti jednog trenutka ili perioda u životu kroz koji sam prošao.
Ljeto ili zima?
- Zima.
Kino ili izlazak?
- Izlazak.
Najdraži film?
- „Pursuit of happiness“ i „Seven pounds“.
Koju bi osobu volio upoznati?
- Zinedine Zidana.
Hoćeš li se vratiti u NK „Crikvenica“?
- Nikad se ne zna, iako volio bih karijeru završiti negdje u inozemstvu.
Što bi poručio mladim sportašima?
- Sto puta sam kao klinac sanjao da igram ispred punih tribina, da osvajam trofeje, što sam na kraju i ostvario. Tako da bi im poručio da vjeruju u ljepotu svojih snova.
Hvala Sebastijane.
Maja Šimić Todorović