1 - Maja Šimić Todorović i Kristian Bećiri
Vraćamo se na rukomet i u današnjem tekstu upoznat ćemo vas s Kristianom Bećirijem, iznimno snažnim i pokretnim kružnim napadačem njemačkog HBW Balingen – Weilstettena.
Kristian je rastao kroz sport, slijedio svoje dječačke snove i iskusio ono o čemu mnogi sportaši sanjaju, pa krenimo redom s predstavljanjem:
- Imam 27 godina, rođen sam u Njemačkoj u Heppenheimu. Odrastao sam u Crikvenici za koju me vežu naljepše što sportske, što životne uspomene. Visok sam 201 centimetar i imam 120 kg. Pozicija koju igram je kružni napadač (pivot).
Kako je tekla tvoja rukometna priča?
- Još kao osnovnoškolac, svoje prve rukometne dane počeo sam u RK „Crikvenica“. Nije me bilo teško motivirati jer je tada rukomet u Crikvenici bio najpopularniji sport. Klub je bio u prvoj ligi, a zaintresiranost za igranje i odlazak na utakmice naših rukometaša bila je ogromna.
U „Crikvenici“ ostajem do trećeg razreda srednje škole i nakon toga prelazim u RK „Kozala“ gdje sam se zadržao godinu dana. Poslije „Kozale“, započinje moj inozemni put, znači prvo prelazak u slovenski Rukometni klub „Gorenje“. Tamo sam igrao dvije i pol godine, nakon toga u RK „Maribor“ te u RK „Celje“ gdje sam se zadržao tri godine. Poslije ture po Sloveniji vraćam se u Hrvatsku, točnije u RK „Zagreb“, a sada igram prvu njemačku Bundesligu u HBW Balingen – Weilstetten.
Ima jedna zanimljiva priča – u šestom razredu osnovne škole, dobio jaku želju za košarkom. Prestao sam trenirati rukomet i okrenuo se košarci. No, rukometni trener Jerko Alujević nije mi dao mira dok se ponovno nisam vratio rukometnom terenu. Toliko me je nagovarao, čak je zvao i moju majku i objašnjavao joj da se moram vratiti rukometu, da sam ja stvoren za to. Na kraju sam popustio i sada sam mu iznimno zahvalan na tome.
Kako si se snašao u jednoj od najjačih liga svijeta?
- Njemačka Bundesliga najviši je rang njemačkog rukometa i zaista je čast igrati na takvom nivou. Na početku je to bilo sve novo za mene. No, ubrzo sam shvatio kako u svaku utakmicu moraš ući 100% spreman jer svaki je protivnik vrlo kvalitetan. Ako se slučajno opustiš protiv malo slabijih (na papiru slabijih ekipa), često se dogodi iznenađenje i doživiš poraz. Upravo u tome i je čar ove lige. Uvijek je napeto i zanimljivo. Nije važno igramo li protiv prve ili zadnje ekipe na tablici, dvorane su dupkom pune. Pravi je gušt igrati uz takvu podršku i atmosferu s tribina.
Što se tiče prilagodbe na novu sredinu i novi kolektiv, nije se uopće teško prilagoditi na dobro. S trenerima, suigračima i ostalim ljudima u klubu imam normalan i zdrav odnos. Suigrači su me dobro prihvatili. Cjelokupni kolektiv jako dobro funkcionira. Još malo se mučim s jezikom. Učim ga i koristim što više mogu, čak imam i dogovor sa suigračima i trenerima da ne pričamo engleski, koji svi razumijemo i znamo, nego baš da forsiram njemački jezik kako bih ga što brže savladao.
Igrao si i hrvatsku Premjer ligu, sada si u njemačkoj Bundesligi, koje su razlike između tih dviju liga?
- Da, imao sam priliku igrati u obje lige. Mogu reći da kod nas dominiraju dva kluba RK „Zagreb“ i RK „Nexe“ koji svake godine konkuriraju za naslov prvaka. Nema tu velikih preokreta. Dok u njemačkoj Bundesligi, svako kolo nosi novo iznenađenje. Znaju i manji klubovi pobjeđivati veće, uglavnom uvijek je napeto i zanimljivo.
Što je za tebe značio poziv u hrvatsku rukometnu reprezentaciju? Kako se to opće dogodilo?
- Pa to je bio moj najdraži poziv ikada. Nestvarno. Baš evo doslovno ću ispričati - sjedio sam doma, u Celju, bila je večer, igrao sam igrice sa prijateljima i zvoni mi mobitel. S druge strane veze bio je Igor Vori, slušam i mislim, ma sigurno se netko šali. „Ej mali, gdje si? Ajde spremi stvari, sutra imaš let za Koln“. I dalje ne vjerujem što se događa, tek kada su mi javili podatke o letu i detalje o putnoj karti, shvatio sam da to nije san nego java i da se moram osvijestiti. Uglavnom srce mi je bilo „ko kuća“.
Što pamtiš od igranja u reprezentaciji?
- Pamtim taj neopisiv naboj pun pozitivne energije. Pamtim taktove himne i svoje srce kako snažno kuca. Zajedništvo. Borbenost. Silnu želju da daš sve od sebe i da se pokažeš u najboljem izdanju. Sjećam se kada me je izbornik pozvao da uđem u igru, nisam baš bio svjestan, sve sam htio odjedanput i skinuti trenirku i ući u igru. Prevelik žar je bio u meni, pozitivna nervoza, što je i sasvim normalno, vjerujem i onim igračima koji nastupaju za reprezentaciju i više godina.
Tko su osobe koje bi istaknuo na svom sportskom putu?
- Uhh, ima ih puno. Nadam se da neću nekoga izostaviti. Krenut ću od mog prvog trenera, Darka Jeličića. S njim sam prošao prve rukometne dane i ostao u dobrim odnosima do danas. On mi je pomogao oko transfera po Sloveniji. Zatim trener iz Metkovića Jerko Alujević, koji me je vratio rukometu. Da on nije bio tako uporan da se iz košarke vratim rukometu, možda ne bi bio ovdje gdje danas jesam. Dalje moram istaknuti trenera Željka Čaglja, divnu osobu, punu znanja i strpljenja, sa svima jednakoga. U to vrijeme bili smo u pubertetu i zanimalo nas je puno stvari koje i nisu bile vezane za rukomet, a on nas je svakodnevno motivirao i držao na okupu. Zbog njega nisam odustao od treninga, i uskladio sam ga sa školom, društvom i svime što je to razdoblje nosilo samo po sebi. Uz njega smo baš rasli i kao osobe i kao igrači. Ne mogu ne spomenuti trenera iz „Kozale“ Darka Dunata, koji je okupio tada sjajnu ekipu, uz njega sam puno napredovao i formirao se kao igrač. Uz rukometne treninge, dodatno sam na sebi radio s više ljudi. Ovdje bih istaknuo svoga prijatelja Tomislava Vukoju koji me uveo u treninge snage, i naučio me važnosti dodatnog rada na sebi. Također, na njegovu preporuku nastavljam raditi s kondicijskim trenerom Draganom Todorovićem koji me jako dobro pripremio za ono što nosi njemačka liga. Moj cijeli rukometni put, koji i daje traje, slagao se kao mozaik uz sve ove ljude koji su, svaki na svoj način, pridonijeli ovome što danas jesam.
Da nisi rukometaš bio bi …
- Fizioterapeut.
Najdraža hrana ti je ...
- Sve, haha.
Da si životinja bio bi ...
- Orao, haha
Najdraži film:
- The 300 Spartans
Ovog ljeta si morao riješiti probleme sa gležnjem, možeš li nam reći o čemu je riječ?
- Da, nisam više mogao odgađati. Bio sam na artroskopiji gležnja, znači kiruška procedura na zglobu, kao neko „čišćenje“. Operaciju sam obavio u Munchenu. Sada slijedi kraći oporavak. Iskoristio sam ove prve dane nakon operacije provesti u Crikvenici s obitelji i prijateljima.
Kakav si privatno, voliš li društvo ili si više osoba koja voli mir?
- Drušvena sam osoba. Volim društvo i uvijek sam okružen dragim ljudima. To su sve moji bivši suigrači iz „RK Crikvenica“, ili oni koji su barem neko vrijeme imali veze s rukometom. Najčešće se okupljamo u kafiću „Noštromo“ gdje se nekada obična kava pretvori u dobar izlazak.
Kad smo već kod kave i društva, kako provodiš slobodno vrijeme u Crikvenici?
- Provodim ga sa obitelji, curom i prijateljima. Bez obzira na to što svatko gradi svoj put na sličan ili drugačiji način, i što smo gotovo cijelu godinu razdvojeni, kada se okupimo u Crikvenici, uvijek se rado sjetimo zajedničkih dogodovština iz mlađih dana.
U dugogodišnjoj si vezi sa djevojkom Spomenkom iz Crikvenice. Kako ona komentira tvoje utakmice? Ili neke sportske postupke?
- Ona je uvijek glas razuma. Jako je iskrena i nikad ne uljepšava ono što mi ima za reći. To baš cijenim kod nje i mislim da danas baš toga i fali. Potpora je u svim situacijama jer nije uvijek sve divno i krasno, ali uz dobru komunikaciju i međusobno poštivanje sve to i dalje dobro funkcionira. Ja sam joj baš zahvalan na tome.
Je li Crikvenica u tvojim planovima za budućnost? Planiraš li se vratiti i ovdje završiti karijeru, možda započeti neko novo poglavlje života?
- Crikvenica je jedan od mojih planova. Nikad se ne zna kako će se kockice slagati i što će donijeti novi dan. Ali svakako imam u mislima svoj grad i veliku želju pridonijeti crikveničkom sportu.
Što bi za kraj poručio mladima?
- Hmm što poručiti, a da već nisu čuli. Ja bih im samo ponovio da sa sportom ne mogu nikada pogriješiti. Sport vas svakim danom uči nečem novom i formira vas u bolje ljude.
Hvala Kristiane.
Maja Šimić Todorović
