1 - Jadranko Stojanović i Maja Šimić Todorović
Crikvenica se može pohvaliti velikim brojem vrhunskih sportaša koji su napravili iskorak iz matične sredine i sportsku karijeru grade u klubovima diljem Hrvatska i Europe. Ljeto je dio godine kad većina njih ima stanku od natjecanja i treniranja, pa slobodne dane provode u svima najdražem gradu na svijetu – Crikvenici. To je ujedno prigoda da naše čitatelje informiramo o njihovim karijerama i životnim planovima.
Seriju razgovora s vrhunskim sportašima pripremat će naša suradnica Maja Šimić Todorović, inače i sama bivša sportašica, rukometašica iz prve generacije ŽRK „Murvica“.
Prvi sugovornik u rubrici „Na kavi s Majom“ je Crikveničan s austrijskom adresom (posljednje 4 godine) naš poznati rukometaš Jadranko Stojanović. Jadranko je upravo potpisao ugovor s najjačim austrijskim rukometnim klubom „Alpla HC Hard“, a vrijeme do početka priprema s novim klubom provodi u Crikvenici.
Jadranko, imaš čast biti prvi gost u našoj novoj kolumni, predstavi se ukratko našim čitateljima:
- Ono najosnovnije - imam 28 godina, rođen sam u Rijeci, visok sam 191 cm, imam 103 kg. Pozicija na kojoj igram je kružni napadač ili pivot, kako god vam je draže. Rukomet sam počeo igrati sa svojih 7 godina, a moj prvi klub bio je, koji drugi nego, Rukometni klub „Crikvenica“. U RK „Crikvenica“ igrao sam do punoljetnosti, kada prelazim u RK „Buzet“, a nedugo nakon toga prelazim u RK „Zamet“, pa u RK „Varaždin“. Zadnje četiri godine proveo sam u austrijskoj prvoj ligi, u klubu Remus Barnbach/Koflach
Koji su najveći uspjesi u tvojoj dosadašnjoj karijeri?
- Istaknuo bih plasman u 3. pretkolo Europa lige sa „Zametom“, gdje smo skoro ušli u grupnu fazu natjecanja, zatim 3. mjesto u Premijer ligi sa „Zametom“ i kasnije „Varaždinom“. Posebno su mi drage nagrade kada sam dvije godine za redom proglašen najboljim pivotom austrijske lige. Međutim, najveće pobjede u svakom sportu su prijateljstva koja stekneš, a takvih imam jako puno.
Tko ti je rukometni uzor?
- Moj rukometni uzor je Julen Aguinagalde, legenda svjetskog rukometa, jedan od najboljih pivota u povijesti, jedan od ljudi zbog kojih sam to što jesam.
Kako si se prilagodio životu u Austriji? Je li ti jezik bio prepreka u svakodnevnoj komunikaciji?
- Dobro pitanje, ovdje bih odmah pohvalio ljude u klubu i oko kluba koji su bili uz mene od samoga početka, moje suigrače koji su me odmah prihvatili i olakšali mi samu prilagodbu. Svaki početak je težak i puno znači kada uz sebe imate drage ljude koji su voljni pomoći da se što brže prilagodite i da novo okruženje brzo postane ugodno. Što se tiče jezika, i prije dolaska u Austriju znao sam ponešto njemačkog jezika, ali sigurno ne dovoljno dobro za svakodnevnu komunikaciju. Mogu reći da sam iz dana u dan napredovao upravo zato jer sam stalno bio u komunikaciji sa drugima. To je bio pravi način da savladam jezik i da mi ne bude prepreka ni u rukometu, a ni u društvu općenito. Danas za sebe mogu reći da se jako jako dobro služim njemačkim jezikom.
Kako se pripremaš utakmice, imaš li neki specijalni ritual? Jesi li praznovjeran?
- Nemam neke posebne rituale, volim pojesti dobar doručak i popiti kavu. Ono što me opušta je vizualiziranje utakmice, to je možda neki ritual. Ima jedna smiješna stvar, a to je da od početka svoje karijere na dan utakmice jedem isti ručak, a otkrit ću vam da je to tjestenina sa piletinom, haha.
Kako izgleda tvoj godišnji odmor od rukometa?
- Takozvani “off season”, malo se razlikuju zimski i ljetni, jer je zimski osjetno kraći. Zimi sam i dalje fokusiran na treninge jer nema previše mjesta za odmor, a u ljeti si nakon sezone obavezno uzmem dva tjedna slobodno, kako bi mi se tijelo oporavilo fizički i psihički. Nakon toga obavezno krećem s aktivnim treninzima za nadolazeću sezonu. Ovdje bih istaknuo dečke iz „Concept gyma“ koji su mi pomogli oko kondicijske pripreme i regeneracije, a posebno trener Dragan Todorović koji me vrhunski pripremi za nadolazeću sezonu.
Koliko je bitno da sportaš radi dodatno na sebi?
- Bitno je da sportaš radi dodatno na sebi, a pogotovo u tim periodima slobodnog vremena kada se može posvetiti ispravljanju nedostatka, ali isto tako je bitno kroz sezonu igranja održavati stečenu formu. Sport je danas težak, traži se od tebe da daješ sve više i više. Moraš uvijek biti na nivou.
Je li to jedna vrsta odricanja? Kako gledaš na to pozitivno ili negativno?
- Svakako da je. U sportu je normalna stvar odricanje, pogotovo igranje na visokom nivou. Svakodnevni obvezni rad na sebi plus dodatno vrijeme provedeno na terenu, u teretani i slično vodi te ka ostvarenju zacrtanih ciljeva. Ja na odricanje gledam pozitivno. Smatram da bez odricanje nema ni rezultata ni velikog uspjeha. Što si više posvećen tome što radiš, iz dana u dan bit ćeš bolji i zadovoljniji.
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
- Kao profesionalni sportaš i nemam previše slobodnog vremena, treninzi su dva puta dnevno. Utakmice, putovanja I sve skupa mi ne daje previše slobodnog vremena, ali svaku slobodnu sekundu volim provesti sa dragim ljudima. Isto tako volim nekad i zaigrati PlayStation, čisto za razbibrigu, da malo glavu odmaknem od sporta.
U Crikvenici su ti tata i baka, njima sigurno najviše nedostaješ dok si u Austriji? Da, u Crikvenici su mi tata i baka i još dvije jako drage osobe. Oni su mi puno pomogli u životu i usmjerili me na pravi put, sportski put. Definitivno sam zbog njih sportaš i osoba kakva sam danas. Zbog njih pokušavam što češće dolaziti u Crikvenicu i svoje vrijeme upravo provesti s njima.
Jesi li u kontaktu sa bivšim suigračima iz RK „Crikvenica“?
- Kontakt imam sa dosta suigrača, s nekim više s nekim manje. Generalno sam sa svima ostao u dobrim odnosima. To su sve dečki, prijatelji, iz djetinstva s kojima dijelim puno uspomena. Volim kada se sretnemo i popričamo o svim tim prošlim danima koji su ispunjeni događajima što s terena što izvan njega. .
Čitaš li u Austriji naš portal Crikva.hr?
- Čitam naravno, preko portala, se informiram o svim novostima vezanim za sport u našem gradu, a i općenito. Mogu reći da mi je to ritual uz kavu.
Jesi li u ozbiljnoj vezi?
- Jesam, već 6 godina sam u vezi sa svojom djevojkom Helenom Šegota. Upoznali smo se u Rijeci gdje smo oboje igrali za „Zamet“. Treninzi ženske i muške ekipe bili su nekim danima, u isto vrijeme i nije mi trebalo dugo da je zapazim. Helena sada također igra u Austriji, prvu austrijsku ligu. Ona mi je i motivacija i potpora.
Kako usklađuješ sportski i privatni život?
- Malo je teže jer smo oboje sportaši, ali bitno je da smo potpora jedno drugome. Imamo teških trenutaka najviše zbog razdvojenosti, ali kao što sam rekao uz uzajamnu potporu sve je moguće, sve je lakše.
Imaš li neki neostvareni san?
- Moja velika želja je nastup za reprezentaciju, nastup na Olimpijskim igrama, mislim da o tome sanja svaki sportaš.
Tvoj životni moto je …
- Rad, red i disciplina. Brže, više, jače.
Planovi za budućnost?
- Što se tiče sportskih planova, najprije osvajanje trostruke krune u Austriji te da odigramo zapaženu ulogu u Europi. Planiram i dalje baviti se rukometom, možda i zaigrati za jednu reprezentaciju, no nećemo sada o tome. Kako se ono kaže: “Prvo skoči pa reci hop”. Što se tiče privatnih planova želio bih uskoro osnovati obitelj.
Za kraj, što bi poručio mladim sportašima koji sanjaju profesionalne karijere?
- Prvo bih im dao potporu jer su kroz sport izabrali pravi put, a za ostvarenje neke veće karijere potrebno je puno rada i puno odricanja. Nema odustajanja kada je teško, jer nije sve uvijek krasno, dođu i teški trenutci. Neka budu veliki i u pobjedi i porazu. Trud se uvijek isplati, prije ili kasnije.
Hvala Jadranko.
Maja Šimić Todorović