Ovoletnja Mesovija se bliži kraju pa je red da se o ton lipon i veselon običaju, ki se va Triblju i va celon Vinodolu z posebnun pažnjun i ljubavun njeguje i održava, napiše još nikuliko besed.
Bilo bi lipo kad bi se jednoga dana zabilježila narodna memorija i objavila monografija o povijesti i sadašnjosti mesopusnih običaji - da se ne zaboravi.
Valje nakon Vodokršća, posebno ako je Mesovija bila kratka, va Triblju se je počelo pripravljat za Mesopust, a posebno zadnji tri četrtki ki su se zvali Tusti, Kusi i Poberikusi. Krabuljali su se i mladi i stari, a tancalo se je i uhucalo va Tancaricah ke su bile poli Šoštara, poli Krmpotića i poli Osipa Spošti ka je jedina opstala i poslje drugoga svjetskoga rata, se do 1961. leta, kad se je preselila va novi Dom kulture.
Prije rata su va to doba leta familije bile na okupu aš su doma bili muški ki su se o Martinji vratili z Dobitka pa je to bil najveseliji del leta kad se je ženilo i pirovalo, a Mesopust je bil kruna sega toga veselja. Po danu se je kopalo i prekapalo njive, selo i sadilo i trsi obriževalo i vezalo, a žene su va košarah raznašale gnoj po njivah i ravnicah, ali se nisu žalili niti bili trudni kad su navečer i stari i mladi hodili va krabunosi i na tanac uz sopile i mišnjce, a kašnje i harmoniku. Tancalo se je tanci ki su se zvali „Hrvatski“ i mazurka (va Kastvu to zovu potresujka ), a na kraju i kolo „Primorčica konja jaše“. Pivale su se pisme „pozgoru“ kao „Lipo naše hrvatsko primorji“, „Nis te pital dušo, sama si ju dala“ i puno drugih.
Va to vrime još ni bilo mesopusnih kumpanij ko ča su danaska nego su to bili grdi krabunosi ili divojke va narodnoj nošnji z krabunosnicami od merlić na obrazih.
Tribaljske mesopusne glazbe
Moj pokojni ćaća Toma, Bog ga pomiluj, je pripovedal da su se oko 1930. leta okupili pećački mladići i zašili robu od jutenoga tkanja (od vrić ) i z gitarun va paradi obahivali mesto. To je bil položak - zametak kasnijega (pedesetih) „Momka veseljaka“ i „Sloge“, a vjerovatno i kumpanije „Tribaljski beli“ i drugih.
Va Triblju su još bile mesopusne glazbe „Stranče“, „Skutići“ i kumpanija „Lahko ćemo", a danaska je još „Mala Sloga“. Boro Švast je 1961. leta na Pećcih predložil da se pećačka glazba nazove „Momak veseljak“ po meksikanskih pismah ke su bile va modi dok je strančanska glazba djelovala od 1947. do 1965. leta.
Isto tako je ćaća divanel da je prvu mesopusnu glazbu va našen kraju, osnoval i vodil Gašpar Kalinić z Blašković. Pred kratko vrime san saznal od Lojza Pokornoga z Karlić da su imeli štrumenti od talijanske glazbe ki su ostali nakon kapitulacije Italije va školi va Blašković.
Va letu 1966. se je va Triblju osnovala nova mesopusna glazba, a mene su zibrali za komandanta. Trebalo je novu grupu krstit pa san predložil ime „Barilac“ ča odražava duh Mesopusta aš asocira na vino i Vinodol, a stin i na dobro raspoloženje - mesopusno.
Nikako va to vrime je i va Driveniku osnovana njihova prva glazba "Gradina" čiji je komandant bil moj zet Cvjetko Miklić - Kudilja. Va Belgradu i va Grižanah su va to vrime, osin već spomenute prve Kalinićeve glazbe, bile i glazbe z Antova, Baretić, Kostelja, Marušić, Kamenjaka i glazba „Zvanjari“ (Graničari). Bilo jih je jako lipo vidit va paradi aš su bili raznoliki i živopisni za razliku od sadašnjega stanja kad su griški krabunosi radi jednoličnosti ali i zbog imena „Centralna glazba“ zgubili tu lipotu. Spašava jih kumpanija „Zbrda zdola“ ka je baš izvorna, starinska.
Morda se jedan dan vrnu na staro !
Žarko Gašparović Markun