Jedan od nekolicine vrhunskih crikveničkih sportaša koji svoje (radno) ljeto provode u Crikvenici je i Mauro Veljačić, u prošloj sezoni jedan od nositelja igre Košarkaškog kluba „Kvarner 2010“ iz Rijeke.
S Maurom smo razgovarali nakon njegovog jutarnjeg treninga u Gradskoj sportskoj dvorani, a ono što je sada najzanimljivije je da Mauro očekuje angažman u novom klubu:
- Trenutno još uvijek ne znam u kojem ću klubu nastaviti igračku karijeru, pošto ima više opcija koje su još uvijek otvorene. Imam status slobodnog igrača, a moj menadžer znat će izabrati najbolje rješenje. Izvjesno je da nakon 5 sezona više neću igrati za „Kvarner“, došlo je vrijeme za nove izazove i iskorak u mojoj igračkoj karijeri. Što se mene tiče volio bih da to bude čim kvalitetniji klub, čim viša razina košarke i jača liga, pri čemu mi financijski aspekt čak i nije najvažniji. Mislim da mogu konkurirati u našim najjačim klubovima i nadam se da će se to i ostvariti.
Iza tebe je vrlo uspješna prvoligaška sezona, svojim si igrama privukao pozornost košarkaških stručnjaka ?
- Odigranom sezonom ne mogu biti u potpunosti zadovoljan, pošto je „Kvarner 2010“ ispao iz lige, no okolnosti su bile takve da smo ispadanje teško mogli izbjeći. Klub su tijekom čitave sezone mučili financijski problemi, imali smo vrlo tanak igrački kadar i na kraju smo ispali. Ja sam osobno odigrao puno dobrih utakmica, imao sam veliku minutažu i mislim da sam igrački dosta napredovao.
Sjećaš li se svojih igračkih početaka, kako je to izgledalo?
- Kako ne, mada je moj prvi sport bio tenis. To nam je na neki način obiteljski sport jer su i tata i nonić tenisači, pa je nekako bilo logično da i ja najprije uzmem reket u ruke. Međutim, privlačili su me ekipni sportovi, probao sam malo u rukometu, a onda sam od 3. razreda osnovne škole u košarci.
Prvi trener mi je bio Dalibor Latin, odličan čovjek, a i košarkaški znalac, nadam se da će mu se i sin dugo zadržati u košarci. Košarka mi je obilježila djetinjstvo, posebno i zato jer smo u klubu (KK „Crikvenica“) bili odlično društvo, a dečki s kojima sam tada igrao (Teo, Ivor, Mauro, Jan, Martin i drugi) bili su i dobri košarkaši. Jednu sam sezonu tada odigrao za „Triglav osiguranje“, međutim vratio sam se u „Crikvenicu“ gdje sam i odigrao prve utakmice među seniorima. Kad sam navršio 18 godina otišao sam na probu u „Kvarner 2010“ nakon koje sam s njima potpisao trogodišnji ugovor, a u „Kvarneru“ sam ukupno proveo 5 sezona.
Što je tvoj igrački forte, na čemu još moraš raditi, koji su treneri obilježili tvoju karijeru, imaš li igračke uzore, koje utakmice posebno pamtiš?
- Igram na poziciji playmakera a moje igrački jače strane su šut, na kojem puno radim, zatim kontrola lopte i igra u „pick and rollu“. Moram popraviti kontrolu ritma i vođenje ekipe u igri, s obzirom na poziciju koju igram. Spadam u one igrače koji vole raditi, trening mi nikada nije bio opterećenje i još mogu puno napredovati.
Od igrača posebno mi se sviđa način igre Jakova Vladovića, njegova mirnoća i način kako rješava ključne situacije u igri.
Što se tiče trenera svaki od njih je ostavio poseban trag u mojoj karijeri. Petar Gračaković me je puno toga naučio u mlađim kategorijama, Vladimir Anzulović me svojim specifičnim pristupom naučio da cijenim svaku minutu provedenu u igri, a Marijanu Manceu sam posebno zahvalan što je vjerovao u mene i pružio mi priliku za igru.
Bilo je više utakmica koje pamtim, posebno one protiv „Cibone“ i „Zadra“, ali izdvojio bih pobjedu protiv „Splita“ u Splitu prije dvije sezone kad smo ušli u polufinale Prvenstva Hrvatske i utakmice završnice Kupa igrane u Vukovaru.
Uz košarkašku karijeru nisi zapostavio ni školovanje, nedavno si diplomirao?
- Da, završio sam 3 godine preddiplomskog studija na Pomorskom fakultetu, tako da sam sada bacc. ing. logistike. Upisao sam i četvrtu godinu, međutim mislim da ću s obzirom na nastavak košarkaške karijere, nastavak studija malo prolongirati. Ali, u svakom slučaju namjera mi je i tu doći do kraja.
Kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li ga uopće uz košarkaške i fakultetske obaveze?
- Uvijek se nađe slobodnog vremena ako se obaveze dobro rasporede. Provodim ga najviše s djevojkom Anom Rajić koja je također sportašica, profesionalno igra rukomet.
Kad sam u Crikvenici ljeti između treninga odem do plivališta, tamo mi je ekipa, malo zaigramo vaterpolo i tako to … Navečer sjednemo u „Saxu“ (nije reklama, ha, ha) i prođe dan.
Naravno, pratim sport, posebno tenis i „Formulu 1“, nešto pročitam, uglavnom nemam nekih posebnih zanimacija.
Pratiš li crikvenički sport i naš portal?
- Pratim, posebno me veseli da u Košarkaškom klubu „Crikvenica“ dolazi nova generacija nadarenih klinaca s kojima Krešo jako dobro radi. Vidim da su rukometaši Grozdek, Stojanović i drugi našli svoje mjesto u vrhunskom sportu, ima dosta toga dobroga.
Crikva.hr je super portal, mislim da je sportu u Crikvenici ovako nešto trebalo.
Za kraj kakve su tvoje košarkaške ambicije, što bi te zadovoljilo?
- Pa ono čime smo i počeli ovaj razgovor – otići u klub u kojem ću svoju igru dići na još višu razinu. Mlad sam (Mauro je 22.6. navršio 24 godine op.a.), volim raditi i nadam se da ću jednog dana zaslužiti i poziv za igranje u reprezentaciji. Pozicija playmakera koju igram je kod nas prilično deficitarna i ako svoju igru još poboljšam, tu vidim svoju priliku.
Na kraju bih posebno želio naglasiti da imam veliku podršku u svemu od svoje cure, roditelja, nona i nonića, cijele obitelji. To mi puno znači i hvala im na tome.
Ivica Šubat