Martinja va Vinodolu nigda

Zadnja škrinja za žito va selu (za robu su bile liplje)

Vrime oko Martinje je va našen Vinodolu bilo va, ne tako davnoj prošlosti, doba najvećega veselja i radosti va našen puku. Pomislit ćete da je rič o vinu i o običajih vezanih za prvo pretakani vina, marako ni to ni mali razlog za radost, jer muštrani mladoga vina već je samo po sebi dobar razlog za takov osjećaj, posebno ako je leto bilo plodonosno, a vino po ukusu, i posebno po količini - dobro.
Najveći razlog za veselje je ipak va narodu bil zbog toga aš su se va to vrime z dobitka, kako su zvali delo po svitu, vraćali dobivači - zidari i manuvali kih celo leto još od Jurjeve ni bilo doma. Ne postoji veći razlog na svitu za radost nego je to dolazak najmilijih nakon tuliko vrimena, dolazak ćaće, muža, brata i drugih dragih ljudi.
Posebno ako je dobitak bil uspješan i mošnja bila dobro popunjena. Ma ako i ni bilo tako, a znalo se je to dogodit, dolazak živih i zdravih bil je sam po sebi dovoljan razlog za zadovoljstvo - jer k letu će bit nova prilika.  
Moj pokojni ćaća, Bog ga pomiluj, pripovedal mi je da se je znalo dogodit da su ljudi više soldi zeli sobun za poputbinu nego ča su o Martinji doma prnesli, ali hvala Bogu, to ni bilo tako često jer su naši ljudi bili sposobni, snalažljivi, provrtni i vridni majstori va svon poslu.    
Najgore je bilo va onih familijah kadi su ljudi oboleli ili doživeli kakovu nesriću jer su oni bili te zime osuđeni na neimaštinu i oskudicu, aš vridne žene, ke su bile doma i uzdržavale dicu i stari roditelji, nisu na škrtoj vinodolskoj zemlji mogle privredit dovoljno za lagodan život. Srića i bog pa takovih slučajih ni bilo tako puno i nisu mogli utjecat na ukupni osjećaj naroda. 

Doba od Martinje do Korizme kad su obitelji bile na okupu, kad su škrinje bile pune žita, va konobah bačve pune vina, a na kukah viselo suho meso i pršuti, bilo je doba kad su se mladi prosili, tri put napovidali i ženili.
Po selih su se svati spravljali i po mladu hodili, korovenje z divicami hrvatsku bandiru nosili, stari svati pazili da se gre kako Bog zapovida, a kumi - debeli i mršavi - z svojih mošanj  soldi znimali na radost mlade i mladoga.
Čule su se mišnjice, sopile i fidulice, a pisma  "pozgoru" ni prestajala. Drugi dan je bila popirnica i jopet veselje, pisma i sopnja. Pirni dani su finjevali onput kad se je mladina dota peljala va novi dom.  
Nakon veselja moralo se je vratit običnon žitku: koparija, trsi, delo oko blaga. Mlada ku je mladi pripeljal va svoju kuću morala je pokazat kuliko je vridna, ča ju je  i kako ju je mat naučila za život. I ni joj bilo lahko ali se je va kumpaniji z mladin mužen laglje privikla na novi žitak.  

Novo vrime prneslo je novi običaji, a nisan sigur da su bolji. Martinju se danaska pozna po ton ča "biškup" krsti vino i brajde. A mi smo nigda z vodun  delano vino zvali "kršćeno".                                                                                                                     
Žarko Gašparović Markun    

Podijelite