Krize u sportu

Uz sve manji interes za uključivanje u sportske aktivnosti, sve su češće pojave odustajanja djece od sporta.
Tri su najčešća razloga za odustajanje:
· gubitak interesa,
· nedostizanje vlastitih očekivanja,
· osjećaj nekompetentnosti.

Sport ne treba doživljavati previše spartanski i djeci treba pružiti mogućnost izlazaka i druženja.
Za mladog je čovjeka vrlo važno da bude kompletna osoba koja će život moći sagledavati iz više kutova. Dobri sportski pedagozi znaju istaknuti "da se sporta treba igrati", a onda je to vrlo često i najjednostavnija formula za uspjeh. Kada bavljenje sportom prestane biti igra, zabava i uživanje, dolazi kod djece najčešće do gubitka interesa i odustajanja od sporta.

Krize u sportu djeca tipično doživljavaju nastupom puberteta kada postanu jako osjetljivi i počinju preispitivati razloge treniranja, natjecanja i drugog. Isto tako, u tom razdoblju se pobuđuje interes za suprotni spol, izlaske i slično, za koje mladi sportaši u pravilu baš i nemaju previše vremena. No, to je isto tako vrlo dobra prilika da dijete nauči kako je ono samo odgovorno za posljedice svojih postupaka. Ako će previše izlaziti, a manje vremena posvetiti školi i sportu, lako je moguće da će jedno od tih dvaju područja patiti.

Poznata je činjenica da će sportašice i sportaši biti motivirani za trening dokle god budu osjećali napredak u sportu. Ako on izostane, moguće je da će izgubiti interes za sport. Svojim aktivnim i promišljenim djelovanjem, uz roditelje, to gubljenje interesa za sport mogu spriječiti vodstva sportskih klubova neposredno te posredno i politička vodstva državne, regionalne i lokalne razine. Naime, u tim „kriznim godinama“ djeci može motiv za ostanak u sportu biti novi dres, trenerka i slično, odnosno odlazak na neki višednevni sportski turnir u zemlji ili inozemstvu.
Većina djece nije zahtjevna, djeca sportaši su u pravilu skromna i potrebna im je samo malo veća pažnja zajednice, pažnja i poštovanje bez obzira na razinu njihovih sportskih uspjeha.

Treneri i roditelji često, u najboljoj namjeri, glasno „sugeriraju“ i ispravljaju djetetove pogreške u izvedbi. Takav oblik komunikacije značajan dio djece doživljava kao kritiziranje i nakon nekog vremena takve se komunikacije zasite pa odustaju. Djeca vrlo često imaju velika, vrlo često i nerealna očekivanja od sebe samih, a nisu dovoljno svjesni da na mnoge faktore ne mogu sami utjecati.

Osjećaj nekompetentnosti se često javlja kada na neki duži vremenski period izostane očekivani i dobar sportski rezultat. Dio djece takav izostanak rezultata vrlo često pripisuju vlastitom nedostatku talenta i sposobnosti. Ukoliko se kod djeteta pojavi želja za odustajanjem od sporta, tada prvenstveno roditelji ali i treneri s djetetom trebaju uspostaviti pozitivnu i ohrabrujuću komunakaciju ističući ispravne stavove i realna očekivanja.
Sportski trokut koji čine dijete, roditelj i trener je najvažniji i poželjno je da funkcionira na način kako bi svi bili zadovoljni.

Poželjno je djecu usmjeravati i poticati na bavljenje sportom ali ih ne prisiljavati ako nemaju volju. Od svega je najvažnije educirati djecu o koristima bavljenja sportom i uputiti ih da izaberu sport koji im najviše odgovara.

Podijelite