1 - Ivan Butorac, kapetan NK "Crikvenica"
Najduži igrački staž u dresu NK „Crikvenica“ od sadašnjeg sastava ima dugogodišnji kapetan Ivan Butorac. Njemu je ovo čak trinaesta uzastopna sezona u plavom dresu, nakon što je četiri godine (do 2008.) nosio bijeli dres NK „Rijeka“. Za „Crikvenicu“ je odigrao 353 ligaške utakmice i postigao 69 golova. U svojoj trinaestoj crikveničkoj sezoni Ivan je doživio prvu težu ozljedu u karijeri (stradao je gležanj), pa ispada kako praznovjerje ipak nije bez osnova. Prisilno odsustvo s terena i mirovanje bila je prilika da Ivan napravi svojevrsnu rekapitulaciju svoje igračke karijere, premda smo uvjereni kako su pred njim još lijepe igračke godine. Uostalom, tek mu je 31 godina i očekujemo da predvodi crikveničke nogometaše još barem 4-5 sezona, čime bi srušio i neke klupske rekorde …
Ali, o tom – potom, zabilježili smo kapetanovu nogometnu priču:
- Od kako sam prohodao moja najdraža igračka je bila nogometna lopta, tako da nije bilo puno dileme i nedoumica gdje i što želim trenirati. Svoje prve nogometne korake sam napravio sa šest godina na šljaki pomoćnog igrališta NK „Crikvenica“. Moj prvi trener bio je moj otac Ivica Butorac, a ja sam bio toliko zagrižen nogometom da i kada nije bilo treninga, kada je tata bio slobodan, naći nas se moglo jedino na igralištu, tata je bio asistent, a ja glavni egzekutor i tako godinama …
Moji suigrači u tim počecima bili su Vinko Matejčić (danas predsjednik „Turbine“), Danijel Babić, Mateo Matejčić, Valentino Čičić, Dario Grbčić, Deni Domijan (danas aktivni igrači „Turbine“), zatim Viktor Jurić, Mario i Ivan Duspara koji nas sada uveseljavaju kao Tamburaški sastav „Baruffa“.
U to vrijeme igrački uzor mi je bio Alen Bokšić, jer sam kao dijete od 6 godina za rođendan dobio dres „Juventusa“ na kojem je pisalo Bokšić i to je za mene u tom trenutku bio san snova. Danas da me pitate rekao bih - Zinedine Zidane.
Kako je tekla tvoja igračka karijera?
- U „Crikvenici“ sam igrao do svoje 14. godine, kada odlazim u HNK „Rijeka“ gdje sam bio sljedeće 4 godine kao kadet i junior te jedno razdoblje i član seniorske momčadi. Moje igre i golovi nisu prolazili nezapaženo, pa sam već prve godine kadetskog staža dobio poziv za kamp Hrvatske nogometne reprezentacije.
Od 15. do 19. godine bio sam stalno u fokusu reprezentativnih selekcija. Za Hrvatsku sam u tom razdoblju postigao 2 zgoditka, protiv Slovenije u Zaboku (za našu pobjedu od 1:0) te protiv Srbije u Grčkoj (za pobjedu od 2:0).
Zadnju godinu juniorskog staža priključen sam seniorima „Rijeke“ te sam pod trenerskom paskom Zlatka Dalića stjecao iskustvo i nova znanja s igračima poput Bule, Štroka, Šafarića, Jerteca, Ivanova, Đalovića, Radmana, Budicina, Mate Brajkovića (s kojim sam kasnije vrlo uspješno igrao i u“ Crikvenici“) i drugih.
Međutim, nakon odlaska trenera Dalića iz „Rijeke“ nisam se vidio u prvoj momčadi „Rijeke“. Možda sam bio previše nestrpljiv, možda sam onda kao mlad igrač neke stvari trebao otrpjeti, ali odlučio sam drukčije i sa 19 godina sam donio odluku o povratku u „Crikvenicu“. To je bila velika promjena za mene koji sam naviknuo na svakodnevne treninge i ozbiljan rad. Ovdje je sve bilo puno ležernije, što je i razumljivo za amaterski klub, ali postalo je izvjesno kako se nogometom neću baviti profesionalno, na nekoj višoj razini.
Završio sam srednju medicinsku školu, zaposlio se, stvorio obitelj i život je krenuo nekim drugim tijekom. Možda je ovako i bolje, jer sam sada sretan suprug i otac Veronike, Šimuna i Tome, a još uvijek igram nogomet na prilično kvalitetnoj razini.
U 13 sezona u dresu „Crikvenice“ nakupilo se zbilja svega, od ulaska u viši rang iz 4. u 3. ligu odmah po dolasku iz „Rijeke“, do grčevitih borbi za opstanak i dva osvajanja Županijskog kupa 2017. i 2020. godine. Dočekao sam i ovu odličnu polusezonu u kojoj sam nažalost odigrao samo četiri utakmice, ali nadam se kako ću se oporaviti i dati svoj doprinos u proljetnom dijelu prvenstva.
Koje bi trenere i igrače izdvojio u svojoj igračkoj karijeri?
- Bilo je puno trenera s kojima sam radio, ali svakako bih izdvojio Zlatka Dalića, Borisa Pučića, Mladena Ivančića, Tomislava Lopca, Dalibora Starčevića, Marina Mikca, Josipa Vukelića te Ivicu Butorca.
To su ljudi od kojih sam najviše naučio i koji su svaki na svoj način ostavili traga u mojoj karijeri izgrađujući me kao igrača, ali i ono puno važnije, kao čovjeka.
Od suigrača posebno bih izdvojio Damira Kreilacha kao ljudsku i igračku veličinu. S Damirom, koji je napravio veliku karijeru, se često čujem, vidjet ćemo se uskoro kad dođe iz SAD. Tu su naravno moji prijatelji od djetinjstva, Goran Kuna i Dani Smojver s kojima sam proveo najveći dio svoje karijere. Od svjetski poznatih faca s kojima sam još kao kadet i junior dijelio svlačionicu u reprezentativnim okupljanjima tu su Perišić, Lovren, Badelj, Pivarić, Vida, Tomečak, Ježina i iz seniorske karijere već spomenuti Štrok, Brajković, Ivanov, Budicin, Bule i drugi. Najveća nogometna imena protiv kojih sam igrao su Talijan Matteo Darmian (igrač „Intera“) te Englezi Andy Carroll („Newcastle“) i Scott Sinclair („Preston“).
Jesi li zadovoljan postignutim dosad?
- Kad sve zbrojim i oduzmem smatram da sam morao i trebao ostvariti puno više s obzirom na talent i okolnosti u kojima se razvijala moja igračka karijera u tim ranim juniorskim i seniorskim počecima.
Međutim, s druge strane sam ponosan i sretan što sam imao priliku osjetiti nešto svaki dječak tih godina sanja i što sam osjetio nogomet na profesionalnoj razini, trenirajući i igrajući za seniore „Rijeke“.
Što bi promijenio da možeš?
- Da mogu nešto promijeniti to bi bio odnos prema individualnom treniranju, smatram da je vrlo bitan i psihološki tretman prema perspektivnom sportašu na pragu profesionalizma tj. prelaska iz juniorskog u seniorski nogomet, na toj razini pogotovo. Dok sam svojom karijerom u „Crikvenici“ i više nego zadovoljan jer smatram da sam uvijek davao sve od sebe i na taj način se izgrađivao kao igrač, a s godinama iskustva i desecima pa i preko stotinu suigrača, isto tako i kao čovjek.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
- Prije svega zaliječiti tešku ozljedu gležnja koju sam zaradio na treningu, zbog koje sam operiran i trenutno sam u fazi rehabilitacije. Nakon toga, ako sve bude u redu, vjerujem kako mogu još koju godinu uspješno igrati u dresu „Crikvenice“.
Po završetku nogometne karijere vidim se i dalje u nogometu kao trener, za sada posjedujem C licencu, a želja mi je upisati i B licencu iduće godine. Prije nekoliko godina sam upisao izvanredno i Kineziološki fakultet (kondicijska priprema sportaša), koji namjeravam završiti, tako da uz obitelj, posao i nogomet mislim da će mi budućnost biti vrlo sadržajna.
Što misliš o sadašnjem trenutku crikveničkog nogometa?
- Crikvenički nogomet se posljednju godinu dosta probudio što se odmah odrazilo i na rezultatima. Smatram da je to najviše zbog toga što je dolaskom Lovorka Gržca u upravu kluba, naš predsjednik Marko Prpić dobio veliku pomoć i bolju povezanost s Gradom i gradskim čelnicima.
Klub se puno više promovira u medijima i na društvenim mrežama što je danas vrlo bitno, ulaže se u opremu, kupljen je klupski autobus i ono šta je po meni najbitnije u cijeloj toj priči - radi se na tome da se posloži omladinski pogon. To bi trebao biti najbitniji segment kluba, jer kao što na mladima svijet ostaje, tako i klub ne može bez svoje djece. Toj djeci klub mora osigurati optimalne uvjete za bavljenje nogometom, da ih trenira licencirani trener i da na igralištu budu sretna i ispunjena trčeći u svom najdražem dresu i bezbrižno odrastajući, baš kao i ja prije 25 godina.
Za kraj želim reći da sam vrlo sretan i ponosan što sam kao igrač, a posljednjih 8 godina i kao kapetan „Crikvenice“ imao čast predstavljati sebe, klub i Grad Crikvenicu. Nadam se da će tako biti i u budućnosti. – rekao je Ivan Butorac.
crikva.hr