U Gradskoj galeriji Crikvenica u petak u 20:00 sati bit će otvorena izložba Selo u reportažnoj fotografiji Toše Dabca 1930. -ih - 1950.-ih. Izložba će biti postavljena do 15. listopada i možete je razgledati svakoga dana u vremenu od 10 do 13 i 17 do 20 sati.
Tošo Dabac rođen je u Novoj Rači kod Bjelovara 1907. Jedan je od najznačajnijih i najsvestranijih autora hrvatske fotografije. Zarana odabire fotografiju za životni poziv, vjerojatno i s razloga što od 1927. do 1937. godine radi za Fanamet film, a potom za zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayer kao prevoditelj i osoba zadužena za odnose s javnošću. Široj javnosti Dabac je najpoznatiji po ciklusu Ljudi s ulice iz 1930-ih, koji ga svrstava u najistaknutije predstavnike socijalnog smjera u hrvatskoj fotografiji. Fotografskim opusom širokog tematskog raspona obuhvaća prizore iz gradskog života, arhitekturu, portrete, umjetnička djela, pejzaž, folklor...
Godine 1940. otvara fotografski atelijer u Zagrebu u Ilici 17, danas Arhiv Tošo Dabac, koji pedesetih i šezdesetih godina postaje kultno sastajalište umjetnika i intelektualaca okupljenih oko Radio Zagreba, Zagrebačkog velesajma, grupe EXAT 51 i Novih tendencija. Autor je fotografija u nizu hrvatskih kulturno-povijesnih i umjetničkih monografija: Metropola Hrvata (1943.), Augustinčić (1954., 1968.), Bakić (1958.), Trogir (1959.), Zagreb (1961.), Meštrović (1961.), Stećci (1962.), Dubrovnik (1965.) i drugih. Od kraja pedesetih godina surađuje s nizom inozemnih izdavača (Thames & Hudson, Encyclopaedia Britannica u Londonu, Librairie Hachette u Parizu, Hans Reich Verlag u Münchenu i drugih). Bio je član brojnih strukovnih udruženja: Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), Američkog fotografskog društva (PSA), počasni član Međunarodne organizacije fotografa (FIAP), Belgijskog kraljevskog fotografskog društva (CREPSA). Izlagao je na više od stotinu izložaba fotografije u zemlji i inozemstvu. Preminuo je u Zagrebu 1970.
Zbirku Arhiv Tošo Dabac otkupio je Grad Zagreb 2005. i od tada je pod stručnom upravom zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Zbirka je 2002. upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Muzej suvremene umjetnosti, 10000 Zagreb, Ilica 17, tel. + 385 (0)48 33 677
Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin: Selo u reportažnoj fotografiji Toše Dabca od 1930-ih do 1950-ih
Fotografija je pomoćnik, mlađi brat riječi, piše Roy Stryker o važnosti reportažnih fotografija sela iz 1930-ih, danas poznatih kao New Deal Photography (1935. – 1943.), većinom snimljenih po narudžbi i s državnim subvencijama kako bi se kod građana osvijestili problemi osiromašenog sela nakon velike ekonomske krize (1929. – 1933.). U tom kontekstu reportažne fotografije sela Toše Dabca vidimo kao mlađeg brata najznačajnije knjige o hrvatskome selu Kako živi narod (1936.) Rudolfa Bićanića.
Premda manje poznate od fotografija iz ciklusa Ljudi s ulice, s kojima stiče status najpoznatijeg hrvatskog reportažnog fotografa, Dabčeve fotografije sela ne zaostaju po umjetničkoj i dokumentarnoj kvaliteti. Riječima fotografkinje Gisele Freund: Svaki trenutak povijesti obilježen je rađanjem posebnog načina umjetničkog izražavanja, a ono pak odgovara političkom obilježju te načinu mišljenja i ukusu epohe. (Freund 1974., 5) Fotografije sela Toše Dabca odaju veliki umjetnički talent, kao i specifičan društveno-politički okvir, političko obilježje, način mišljenja i duh vremena u kojem su nastale.
U vrijeme kada Rudolf Bićanić bilježi kako živi hrvatski seljački narod svjetska kriza zahvatila je i hrvatska sela. Bićanićevi seljaci bore se s glađu, nedostatkom vode, seljačkim kreditima i dugovima. Ta je slika hrvatskog sela 1930-ih bitno drugačija od one koju pružaju Smotre folklora što se održavaju u Zagrebu od 1926. do 1940. u organizaciji Seljačke sloge (osim u doba tzv. Šestosiječanjske diktature 1929.–1935.). Nasuprot Bićanićevim gladnim, žednim i teško zaduženim seljacima bez odijela, na Smotrama se prikazuje idealizirana slika seljaka; ondje nastupaju izabrani autentični izvođači u bogatoj, reprezentativnoj nošnji. Poput Smotre folklora i srodnih manifestacija ni suvremeni etnološki radovi usmjereni na bilježenje narodne tradicije ne daju stvarnu sliku hrvatskog sela 1930-ih. Etnološka je slika bezvremena, statična, izdvojena iz seoske svakodnevice i društvenog konteksta (Rihtman Auguštin 2001.) Tošo Dabac objektivom je zabilježio i Bićanićevu surovu sliku osiromašenih, gladnih i bosih seljaka kao i onu gledanu kroz naočale etnologa i zagovornika autentične seljačke kulture (Bićanić 1996., 43).
Kada se početkom 1930-ih Dabac počeo baviti reportažnom fotografijom, seljake mahom susreće na gradskim ulicama i trgovima, u potrazi za poslom. Toj skupini pripada i seljak s jedne od najpoznatijih Dabčevih fotografija Put na giljotinu (1932./33.) za koju Dabac dobiva svoju prvu nagradu 1937. godine na IV. međunarodnom salonu održanom u Američkom prirodoslovnom muzeju u New Yorku. Fotografija prikazuje seljaka kako rano ujutro korača gradom noseći teret uz vidno izgladnjelog konja. Sablast gladi koja, kako 1936. piše R. Bićanić, lebdi nad hrvatskim pasivnim krajevima, očito je prisutna na Dabčevoj fotografiji. Rane Dabčeve društveno angažirane fotografske reportaže bliske su radovima fotografa okupljenih na povijesnom odjelu FSA s Royem Strykerom na čelu. Kako primjećuje Ješa Denegri: Dabčevi ‘bokci’ sa zagrebačkih ulica negdje na početku i sredini tridesetih godina suvremenici su i po svojoj nesreći srodnici Evansovim osiromašenim bijelim farmerima iz Alabame ili Virginije i Ben Shanovim besposlenim crnim bezemljašima iz Arkanzasa. (Denegri 1989., 23). Za razliku od fotografa New Deala, koji rade po narudžbi državne administracije, Dabca, piše Denegri, nitko nije morao upućivati u sadržaje koje je snimao; potresli su ga sami svojom težinom, a on im se odazvao iskrenim suosjećanjem, i stoga je etička crta ciklusa Ljudi s ulice ostala do danas podjednako uzvišenom. Dabčeve fotografije gradske sirotinje i seljaka na radu u gradu 1930-ih nisu rezultat narudžbe, barem ne državne. Na fotografijama koje vjerno bilježe seljake i seosku svakodnevicu istaknuta je Dabčeva društvena empatija i izrazit talent za portretiranje. Te fotografije seoske bijede rijetko su izlagane i objavljivane u tadašnjim publikacijama.
Cjelinu opusa fotografija sela iz toga vremena teško je sagledati, jer ih se razmjerno malo može precizno datirati. Dabac nije vodio preciznu evidenciju i bez sačuvanog pisanog traga (narudžbe, informacije o izlaganju i sl.), ako fotografija nije objavljena u novinama ili publikacijama, nemamo pouzdane parametre za datiranje i za lokacije snimanja. Izložba Selo u reportažnoj fotografiji Toše Dabca od 1930-ih do 1950-ih daje izbor fotografija većinom snimanih u formatu filma 6 x 6 cm, a ne u već tada popularnom reportažnom Leica formatu 35 mm, pa odstupaju od današnje percepcije reportažne fotografije. Međutim, zbog pomno prikazane društvene stvarnosti i uvjeta života možemo ih u cijelosti uvrstiti u taj žanr.