Sanja Švrljuga Milić rođena je u Zagrebu 1959. Diplomirala likovnu umjetnost, odsjek grafike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (1985.) u klasi prof. Josipa Butkovića. Godine 1988. stručno se usavršavala na École Nationale Supérieure des Beaux–Arts u Parizu, u klasi prof. Ricarda Licate. Izlagala na 38 samostalnih i na brojnim skupnim izložbama (oko 180) u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica Metal Guru-a (umjetničke frakcije Labin Art Express-a) i voditeljica galerije Lamparna. Članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Voditeljica galerije multimedijalnog centra Lamparna i galerije Downtown u Labinu, umjetnička direktorica Bijenala industrijske umjetnosti. Za likovno djelovanje višestruko nagrađivana: dobitnica nagrade Antun Gustav Matoš na 28. zagrebačkom salonu 1993., Otkupne nagrade Grada Labina na Labinskom uzletu likovnosti 2000. i 2010., nagrade Matija Vlačić na Novim labinskim susretima 2013., nagrade na međunarodnoj izložbi Črno belo u Kranju. Preminula u Rijeci 2015. Radovi iz autoričine ostavštine u posjedu su obitelji Milić.
Branka Arh:
Trojanski konj Posebnost umjetničkog bića Sanje Švrljuga Milić vidimo prije svega u iznimnoj sposobnosti zapažanja, prepoznavanja, izricanja i oblikovanja složenih poruka o čovjeku, umjetnosti i životnoj zbilji. Danas već sa sigurnošću možemo sagledati kako se slobodno kretala prostorom koji joj je nudio pop-art i koliko joj je važan bio taj osjećaj slobode, fenomen pop-arta na čijim je iskustvima mogla u nedogled graditi vlastite estetske vrijednosti. I nekonvencionalnim pristupom pokazati kako se običnost života i stvari može učiniti intrigantnom, provokativnom i senzacionalnom.
Baš je takva njezina kiparska cjelina pod nazivom Trojanski konj (1998.) – intrigantna, provokativna, senzacionalna. Uvjerljiva u umjetničkom vizualiziranju nelogičnosti i proturječja društva. Povezuje pet metalnih skulptura, pet konjskih glava pod nazivom Oprost, uočljiva šutnja o žrtvi; Obećanje, neizbježan i uredan “šut” po glavi svakog ja; Užitak, španjolska čizma prikladnog društva; Sjećanje, kad plijen ne zna da je lovac preminuo; Povjerenje, vrt kojeg ne zanima čime je zalijevan. Već nas opširni nazivi pripremaju na neobične situacije. Vidimo da umjetnica nije inzistirala na formi i formalnim odnosima, više je doticala odnose asocijacija i mašte. Otvarala je formu glave da bi iz iste stajališne točke omogućila pogled ne samo na vanjsku formu, već i u unutrašnjost. Nemalo smo iznenađeni kada shvatimo da taj pogled u unutarnji prostor skulpture projicira druge skulpture ukomponirane u unutarnju strukturu glave. I da ta unutarnja stvarnost, prikazana šokantnim efektima, pojedinostima od kojih zastaje dah, nosi složene poruke, potiče na razmišljanje, izaziva asocijacije. Primjerice, simbolika španjolske čizme (srednjovjekovna sprava za mučenje) primorava gledatelja da sudjeluje, da i sam promisli o nasilju i okrutnosti vlasti, o sudbini čovjeka i svijeta. A metalne konjske glave probodene šiljcima, zakovicama i čavlima, sapete oklopom i remenjem, pobuđuju osjetilne reakcije. Sanjina ideja je bila: iskustvo života usmjeriti na promatranje zbilje, sirove i raznolike, stvoriti tipizirani obrazac koji će ukazivati ne neke duboke poremećaje i rascjepe u ljudskom biću. Birala je one situacije koje su joj omogućavale kritiku i zauzimanje stava. Pa je taj stav iznosila na razini neočekivanih i šokantnih situacija koje zapanjuju, traže pojašnjenja i odgovore. I angažman iščitavanja. Sudjelovanje na način da preispitamo sebe, život i društvo u kojemu jesmo. Ne zaboravimo najjaču stranu ove njezine cjeline, a to je ironija. Ironijom je najbolje i najautentičnije izgovorila svoj komentar na otrcanosti, bezvrijednosti i beznačajnosti civilizacije lišene empatije i osjećajnosti.
Na prethodnoj izložbi u Gradskoj galeriji Crikvenica (2012.) predstavila nam je svoje metalne slike s likovima nesavladivih letećih superheroja, nepobjedivih stripovskih junaka, žena svedenih na erotski objekt i jeftinu dekoraciju, slike koje su nastajale tehnikom izravnog zavarivanja metalnih dijelova. A način na koji je sjedinjavala, slagala materijale, osobite jezične igre i zapisi kojima je dopunjavala sadržaj, praznine kojima je olakšavala težinu, metalnu čvrtoću i krutost slika, izuzetan je i poprilično udaljen od uobičajenih postupaka u slikarstvu.
Ni zavarivanje, ni otiskivanje grafičkih materijala, ni slikarske intervencije kao osobni trag nije skrivala kontekstom, čitav je proces nastajanja slike ostavljala vidljivim. Hladnu metalnu površinu slika izloženih na ovoj izložbi pokrenula je grafičkim otiscima fotografija i rukopisnih zapisa koji, izvučeni iz stvarnosti i stavljeni u kontekst slike, dobivaju nova značenja, progovaraju snagom vizualnog dojma i umjetničkog djela. Odbačeni rukopisni zapisi na prozirnom papiru do kojih je došla slučajno, banalnog su sadržaja. Nas zanima kako je taj krasopisni zapis postao dijelom njezine likovne priče u triptihu Želja i objašnjenje (2000.). Evo kako: postavila ga je u crno-bijeli odnos, kao pitanje i odgovor, jedno koje ima svoju drugu stranu, jedno koje se potvrđuje kroz drugo. Umjesto slikarske radnje ponudila nam je metalnu ploču dopunjenu grafičkim pismom. Zavarene šipke imaju ulogu linija energije koje razvijaju vlastiti jezik ritmova u prostoru. Bez emotivnih implikacija.
Snažne emotivne implikacije doziva, međutim, u triptihu Stalker (2007.) /Stalker je naziv serije video igara koju je razvio ukrajinski programer video igara. Riječ je o načinu preživljavanja/: grafički otisak fotografije lika obrijane glave replicirala je na željezu u tri scene; lice uronjeno u obje ruke sugerira jaku napetost, odaje stanje psihičke boli, muke koja razdire iznutra. U prvoj poziciji čitava površina slike aktivirana je neutralnim uzorkom poput tkanja, u drugoj su na obrijanoj glavi jasno obilježene neurološke točke, u trećoj je na glavi istaknut poprečni rez. Asocijacije same naviru. Metalna žica na trećoj sekvenci stvara prostorni odnos koji pojačava napetost, sugerira drugu vrstu stvarnosti. Znamo već, industrijski i tehnički napredak nametnuo je nove društvene odnose. Da bi umjetnost postala tumačem tih novih odnosa i novog viđenja zbilje, trebalo je izaći iz uskih i neprikladnih granica važeće umjetnosti i potražiti vlastita izričajna pravila. Sanja je reagirala ironijom, ogorčenjem, gnjevom, pobunom. I u kiparskim i u slikarskim djelima branila je svoju slobodu i svoje pravo da bude autentična, britka, hrabra, kapriciozna, buntovna, eksplozivna, ponekad ekscentrična. Smjela i ustrajna u odluci da radi drugačije, u skladu sa sobom i svojim uvjerenjima. Što se nje tiče, slika – konstrukcija – crtež – grafika – skulptura – instalacija, sve je u jednome. U čvrstom postmodernističkom jezičnom i medijskom pluralizmu. U kreativnoj strasti i smjelosti da iskaže i ono što se čini neiskazivo. U tome je njezina snaga. I vrijednost.
crikva.hr