Fijolice


Ovi mići sramežljivi cvetić ča va umejku se skriva, potaji se, plašeć da ju niki ne otkrije i pokida. Već krajen febraja i početkon marča, one su ovde, mirison mame. Nježno plave ko oči moje vnučice, pa škure va vrtu moje pokojne majčice, pa lilaste, mehke ko velud va kantunu moga vrta. Najdraži cvetić moga ditinjstva, moga odrastanja i mojeh pasaneh let. Rojena va marču, kada je puhala zadnja marčena bura od one tri ča se često spominju.

Na Malenice poli Potoka, kade su okolo bili umejki puni fijolic. Bilo jih je čak i beleh, to smo mi divojčice držale ko tajnu i nikada jih nismo pobirale aš su bile retke. Uz potok su rasle vele drva žalosneh vrb, visoki jablani na strane nogometnoga igrališća, čiji su listi trepićali na vetriću i šuškali umilnen šušketon. Dugački grani vrb pušćali su svoji vlasi dotičuć valići ki je delal potok ljeskajuć se na suncu, močile jih ko da su divojčini vlasi rasuti. Potok još ni bil ozidanoga korita, pa je voda veselo poskakevala preko kamiki, preskakala slapi grgoljeć veselo ko grlice, a žukvi su cvale svojemi dlakavemi mačicami. Ma ke lipoti, kad bi se lastavići spušćali va letu do same vodi i kljunon lovili kapljice vodi, a vrsada lokarini na nonovoj slive va beloj haljice od cvetići su medon dišale i čelice mamile.
Još dan danas se spemetin teh medeneh mirisi rascvaleh voćak, teh mićahneh fijolic, janjčići ki su bleli va štale i gusak za kemi su va kolone hodili polešto gegajuć se žuti pačići. Brati su natakali krpenu balu, nono jih je vavik natireval šćapon da bala ne pade va friško zikopane gredice va vrtu. Mat i nona su to već zikopale i za ki dan te poset salatu, radić, verduri se sorti. Ni malo puti ta krpenjača finila va potoku, mater je morala novu delat a oni divljani jopet bi to načinili.

Mi divojčice od sedan, osan let, lipo smo se znale igrat, bebi su bile krpene, kamikami bimo ogradile kućice, kuhale kakovi listi va šupeh lateneh lončićeh ili padelicah. Zmišljale smo sakakove igrarije. Brati bi se zabadali va nas i dešpetili, ali je nona vavik načinila reda. Kad bimo šle na livadu čuvat kozice i jarčići, vraćajuć se doma nabrale bi materan tratinčice - sunčeve nevestice, pletuć miće bokašca. Rada bimo nabrale fijolic i za učiteljice odnest, malo se umilit. Kad bi doma prišle, se bi zadišalo zi toga lipoga plavoga boka.

Kada jih danaska pogljedan va momu vrtu, ili va umejkeh šećuć po ljubavnoj cestice, bude se va mene lipi nježni sentimenti. Dani našega ditinjstva su bili prepleteni temi lipemi momentami igre, bezbrižnoga dečjega života. Onda su još bile žive i nona i mat. Mat je rano pasala na oni svit, bila san divojčica od 13 let.
Pametin saki majčin dan kada san njoj na grob nosila fijolice. I dan danaska to delan. Jutra ću jih nabrat celo boke, ponest na groblje i zapalit kandelu. Va vazice su mi već nabrane fijolice i lipo diše.
A kad va ovo vrime pridu moje vnučice, teku va vrt nabrat fijolice za svoju nonu i za svoje majčice. Kada njin pravin o mojemu ditinjstvu, one ne veruju. Reču mi - nona ma ti si te štorijice siguro zmislela. Neka, suze su va očeh, proleću sjećanja, vlasi su sedi.
Proliće je totu, lipi dani gredu, a fijolice svojen parfumon lipo diše. Verujen da i van ovakove sjećanja va srcu stoje, aš si smo nekako bili vezani uz ti lipi plavi cvetić -  fijolice našeh uspomen.          

Podijelite