1 - Darko Franović Franc - spustit ću sidro u tvoju luku ...
2 - Francova brončana medalja s EP u Portugalu
3 - Na EP u Portugalu 1994.g.
4 - Patrik Ćavar i Franc na pripremama u Americi prije Olimpijade u Atlanti 1996.g.
5 - Franc, Zdenko Zorko i Silvio Ivandija
6 - Franc i Zoran Mikulić
7 - Ivandija, Šola, Franović i Bilić
8 - Fotografija u američkim novinama
9 - Akreditacija za Olimpijske igre u Atlanti
10 - Iz igračkih dana
Na današnji dan prije 26 godina (11. lipnja 1994.) rukometna reprezentacija Hrvatske osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu u rukometu. Bila je to prva medalja naše rukometne reprezentacije na velikim natjecanjima, nagovještaj velikih uspjeha hrvatskog rukometa u godinama koje su dolazile.
Europsko prvenstvo za rukometaše 1994. održavalo se od 3. lipnja do 12. lipnja 1994. u Portugalu, a zanimljivo je kako je to bilo prvo europsko rukometno prvenstvo uopće, do 1994. godine nisu se održavala natjecanja najboljih europskih reprezentacija.
U sastavu reprezentacije Hrvatske igrao je Darko Franović, najbolji crikvenički rukometaš svih vremena, a uz njega su u sastavu bili Tonči Peribonio, Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Alvaro Načinović, Ivica Obrvan, Zvonimir Bilić, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Vlado Šola, Patrik Ćavar, Ratko Tomljanović, Slavko Goluža, Valter Matošević i Zlatko Saračević. Izbornik reprezentacije bio je Zdravko Zovko, a za tjelesnu pripremu reprezentativaca bio je zadužen Mile Rončević.
Naša reprezentacija je najprije u skupini igranoj u Almedi odigrala 5 utakmica i zabilježila 3 pobjede i 2 poraza.
Na startu su poraženi od Francuske (25:27), da bi potom pobijedili Njemačku (24:22) i onda izgubili od tada moćne Rusije (18:21). Uslijedile su dvije pobjede, protiv Rumunjske (24:23) i Bjelorusije (29:21), što je bilo dovoljno za osvajanje drugog mjesta u skupini i plasman u polufinale. Prvo mjesto u skupini zauzela je Rusija s maksimalnih 5 pobjeda.
U polufinalu koje se igralo u Portu, Hrvatska je poražena od Švedske (21:24) te je 11. lipnja igrala utakmicu za 3. mjesto protiv Danske. Nakon velike borbe naši rukometaši uspjeli su pobijediti Dance rezultatom 24:23 i osvojiti brončanu medalju. Naslov europskih prvaka pripao je sjajnoj reprezentaciji Švedske koja je u finalu bila bolja od Rusije (29:21), a za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Šveđanin Magnus Andersson.
Bila mi je velika čast igrati za reprezentaciju
Nakon 26 godina od osvajanja prve povijesne medalje za hrvatski rukomet Darko Franović se, uz kavu u "Vanili", prisjeća tih dana koji su bili kruna njegove velike igračke karijere:
- Najprije želim istaknuti kako mi je bila velika čast i ponos igrati za reprezentaciju Hrvatske, te, još uvijek ratne 1994. godine. Igrali smo i pripremali se u specifičnnim okolnostima, a predstavljati svoju domovinu u to vrijeme bilo je zaista nešto posebno. Uz to, imao sam privilegiju igrati s rukometnim velemajstorima koji su ostvarili impresivne karijere i dan danas su poznati svima kao istinski velikani ovog sporta.
Nastup u reprezentaciji izborio sam nakon odlične prvoligaške sezone u dresu „Karlovačke pivovare“ i nakon dokazivanja na pripremama prije EP. Treba reći kako je konkurencija za ulazak u reprezentaciju bila žestoka, puno naših odličnih rukometaša tada nije izborilo mjesto među 16 reprezentativaca.
Natjecanje u Almedi smo otvorili tijesnim porazom protiv Francuza i bilo nam je izuzetno važno pobijediti Njemačku u drugoj utakmici, kako bi ostali u konkurenciji za prolaz u polufinale. U toj sam utakmici dobio povjerenje izbornika Zovka i imao sam veliku minutažu, posebno u obrani. Zadatak mi je bio neutralizirati njihovog najboljeg strijelca Volkera Zerbea, lijevog vanjskog visokog 211 cm. Uz puno muke taj sam zadatak solidno odradio, a mi smo na koncu pobijedili Njemačku. Na kraju smo zauzeli 2. mjesto u skupini što nam je omogućilo plasman u polufinale i utakmicu protiv Švedske u Portu.
Bila je to proslavljena reprezentacija Švedske koja je tada dominirala svjetskim rukometom i tu su nas utakmicu pobijedili. Ipak, smogli smo snage da sljedećeg dana u utakmici za 3. mjesto savladamo Dansku i vratimo se kući s brončanom medaljom.
Isprva smo bili malo nezadovoljni, jer smo smatrali kako smo mogli postići i više, ali kako je vrijeme prolazilo bilo nam je jasno da smo napravili zaista povijesnu stvar za hrvatski rukomet.
Za taj sam rezultat nagrađen Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara što mi je najdraže priznanje u sportskoj karijeri. – prisjeća se Franović.
Žal za zlatnom olimpijskom medaljom
Darko Franović je bio blizu nastupa i na Olimpijskim igrama 1996. g. u Atlanti, ali tada nije uspio izboriti mjesto u najboljem sastavu:
- Nastup naše reprezentacije na EP u Portugalu je na neki način bio uvertira za Olimpijske igre u Atlanti 1996. godine, najveće sportsko natjecanje uopće. Nakon Portugala odigrao sam još jednu odličnu sezonu u Karlovcu, a te 1994./1995. sam bio i najbolji strijelac 1. lige. Postigao sam ukupno 206 golova, prosječno 7,36 po utakmici. Bili smo drugi u Hrvatskoj iza neprikosnovenog „Zagreba“ i nastupili smo u EHF kupu.
Ipak, nisam se uspio nametnuti izborniku Velimiru Kljaiću, premda sam bio u najužem krugu, s reprezentacijom sam bio i na završnim pripremama u Americi, ali nisam upao u momčad.
Reprezentacija Hrvatske je tada osvojila povijesnu zlatnu medalju, a meni je stvarno malo nedostajalo da budem u momčadi koja je postigla jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta.
Rukometni početak i kraj u Crikvenici
Rukometom se Franc, počeo baviti na, rekli bismo, uobičajen crikvenički način:
- Trenirao sam plivanje i vaterpolo na Plivalištu i nekako je logično bilo da nakon ljetne sezone završim u rukometu. Počeo sam u najmlađim kategorijama RK „Crikvenica“ kod trenera Zlatka Džaferagića u generaciji u kojoj su bili Bačić, Igor i Robert Hrelja, Robi Manestar, pokojni Karuba (Bruno Cvitković), Šiki Benić, Kosagov, Morožin i drugi. Za moj rukometni razvoj velike zasluge ima Branko Brnčić koji me već kao petnaestogodišnjaka uveo u seniorsku momčad. Tada su interes za mene počeli iskazivati prvoligaški klubovi, pa sam bio na pripremama s „Medveščakom“, ali sam ipak prešao u riječki „Zamet“.
U „Zametu“ sam igrao od 1984. do 1992. i tu sam se afirmirao kao igrač, igrajući u solidnoj prvoligaškoj momčadi. Poslije „Zameta“ sam prešao u „Karlovačku pivovaru“, ekipu koja je bila moćna i imala velike ambicije. U Karlovcu sam bio do 1998. godine, a to su bile i najbolje godine moje rukometne karijere. Bili smo drugi u Hrvatskoj, igrali smo finale Kupa, potom Kup EHF-a, bio sam najbolji strijelac lige, došao do reprezentacije …
U „Zamet“ se vraćam 1998. godine gdje sam odigrao još dvije sezone, sve do teške ozljede koljena zbog koje sam praktički završio igračku karijeru. Ipak, uspio sam odigrati još 8 utakmica za „Crikvenicu“ u 1. ligi u sezoni 2003./2004. godine.
Tako sam igračku karijeru praktički završio gdje sam i počeo – u svom rodnom gradu.
Povratak crikveničkom sportu
Nakon ozljede, u „Zametu“ sam bio trener mlađih kategorija, a jedno vrijeme i tajnik Kluba. Završio sam trenersku školu i stekao diplomu rukometnog trenera.
Međutim, poslovna karijera me odvela u drugom smjeru, malo podalje od sporta. Po zanimanju sam inženjer pomorskog prometa, pa sam uglavnom radio po svijetu, najprije u tvrtki „Nitesco“ na postavljanju tvorničkih postrojenja, a onda sam otišao ploviti u svojstvu časnika trgovačke mornarice i to sam radio do prije nekoliko mjeseci. Situacija s pandemijom korona virusa i neke druge životne okolnosti nagnale su me na razmišljanje o povratku kući i odluku o prestanku navigavanja.
Planovi su mi vezani uz Crikvenicu, a na to se nadovezuje i moja želja da se angažiram u crikveničkom sportu. Doduše, već sam nekoliko godina u upravi ŽRK „Murvica“ kamo samo došao na nagovor mog prijatelja Ramiza Džekića, ali stalni odlasci na brod onemogućavali su moj veći angažman.
Sada je situacija drugačija, bit ću ovdje i želim svoje bogato sportsko iskustvo i znanje staviti u funkciju napretka crikveničkog sporta.
Rukomet mi je puno dao, pa osjećam i svojevrsnu obvezu da to svojim doprinosom vratim, upravo ondje gdje sam i počeo. - zaključuje Franović.
Ivica Šubat