Butiga

 

Crkvenica  je negda imela par butig i dve tri mesnice. Prije drugoga sveckoga rata najpoznateja butiga je bila, lipo urejenoga auzloga, va prizemlju sadašnjega hotela Crkvenice, privatno vlasništvo i kuća obitelji Matejčić. Kašnjeje sej' najraje hodilo kupovat va butigu va Vinodolsku kadej' glavni butiger bil barba Ivo Matejčić, a bila locirana va kuće Dragana Baretića. Mat me je često slala kupovat ono ča je va ti tren rabilo, a doma je sfalelo. Rada san šla va butigu poli barba Iva. Barba Ivo je bil visok, jak čovik, črneh vlasi, va plaven mantelu, činil se je jako strog i šuperb, ma kad bi se nasmel i lipo nas podvoril bilo ga je lipo videt i šnjen poćakulat. Kad se toga spametin najprvo biš oćutil vonj bakalara ki je bil obešen na kurdele zada vrat. Oče su ti se morale naviknut na se ono ča se je po policami nutilo, aš bi dečje oče i nos najprvo privukla aroma na levoj bande složeneh staklenki z bomboncinami, lizaljkami, mandulati. Va nahereneh kištricah naštivani limuncin, jabukvi i kadagod naranče. Va buštah se hranil cukar i sol, paprika i papar. Se je to tako lipo dišalo da bin pozabila poč san prišla. Na višeh policah i va škabelineh zeleno kafe ko je trebalo doma zbroštulat va broštulinu pa zmlet va malincu. I suheh sliv je bilo totu, rinfuzo orehi i mendul. Nasred banka vela vaga na tegi, mast bi se moglo kupit na deki va masnen papiru. Po uli biš prišal svojun bocun va ku bi butigerica nalevala traturon zi paljka, kupovalo se na kvartini, retko je bilo kade ča zapakovano.

 

 

Napamet mi pade misal, kako je slatka bila marmelada i zi vele kvadre rezana na fetice drvenen nožon na manji kusići po deset deki motane va pakpapir. I žuti sir od UNRRI na feti. Bomboncini sej' kupovalo na deki ali i na komadi. Za dva dinara šest bomboni od peperminta, karameli, 505 sa crtun, bronhi, a mene najdraži - svilni bomboni, onako lipi roskasti kot svila a nutre čikulada. Spametin jih se aš bin od barba Iva vavik bar jednoga dobila ko regal. Čikulada je bila dosti skupa, retko si ju mogal dečine priuštit isto tako i naranči, po jednu, dve. Na drugoj bande, na policah bila je složena metraža, bali materijali, koltrini, puplin za kušinelnice i stomanje, zvali su ga i merikan aš je bil uvežen zi Meriki. Se sorti kurdeli i rajferšlusi, konci, puci seh fel i druki. Totu sej' kupovalo po duzinu po 12 komadi. Drvenen metron merila se metraža. Se je imelo svoj red, a žvelte butigerice na usluge. Banki su se luštrali od čistoće. Police španjuletami ke su se kupovale i na komad - Drava i Ibar. Deset kupljeneh duralo je da imaš dimet celu šetemanu. Mogle su se kupit lojanice, kružki, delane poli Petra Matejčića - znanoga Parila, na Petaku. Okol španjuleti su se jatili muži, pravili novitadi ali bi i ku novu doznali. Kupile bi se novini ili posudilo za pročitat pa vrnut. Va butige se j' moglo kupit i pijati, padeli i staklenina, ma sega i sačesa.
Ma ja se najraje spametin oneh lipeh i slatkeh bomboncini. Barba Ivo je semi bil na usluge, daval je i na dug - na veru, pisal je on va jednu teku pa bi se platilo kad bi se moglo. Kad bi radno vrime finilo barba Ivo bi načinil obračun, sukal se zi mantela i zabraval butigu, spustil lateni roleti i novoga dana opet va butigu.

Nedeljun je butiga bila zaprta!  

Fotografije iz arhiva Slavka Matejčića 

 

Podijelite