U prvom nastavku djela “Moj rad na sabiranju historijske građe iz prošlosti Crikvenice i njene uže okolice“ Ratimira Gregurića, autor je obrazložio potrebu za pisanjem bilježaka o svojem radu kako neki kasniji istraživač crikveničke povijesti ne bi morao kretati od početka. Mislim da je sedamdeset godina od smrti autora dovoljno da izblijede neki osobni prigovori i zamjerke na njegov pristup povijesnim događajima te da se objavi njegovo pisanje i svjedočenje o zbivanjima u Crikvenici 1940. – 1945. godine.
Nastavljamo s njegovim opisom 1940. godine:
- Raditi sam dakle počeo, negdje u godini 1940.
Prvobitno sam bio odlučio posvetiti se etnografskom istraživanju, pa sam u tom pravcu i poduzeo sva što sam smatrao potrebnim. Zatražio sam naime od upućenih i iskusnih Upute za taj rad. Obratio sam se preko Seke (Ruže) Paulić kćerke mog ravnatelja, a prijatelja moga tate Frana Paulića, na njenu tetku gdju Terezu Paulić koja je namještena u Etnografskom muzeju kao asistent, a inače je opće priznati stručnjak za folklorne ornamente. Pisao sam koncem g. 1940. Gđa Paulić je govorila o meni sa drom. M. Gavazziem. Poslali su mi tri knjižice: Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu od dra. Ante Radića, Nacrt za istraživanje hrvatskih i srpskih narječja od dra Stj. Ivčića i Etnografska istraživanja i građa što je izdao muzej, a preporučili da si za Kn 100.- nabavim djelo „Poljica“. Dobio sam i upute kako ću sabirati narodno blago, napose bilježiti pjesme i običaje. Knjigu „Poljica“ nisam naručio, jer je Kn 100.- bilo isto što i Din 100.- a to moj žep nije mogao podnijeti.
Počeo sam najozbiljnije sabirati; i odmah zapeo, i zauvijek prestao. Nikako nisam mogao naprijed, jer su naši ljudi vrlo tvrdoglavi, ili da rečem njihovim vlastitim izrazom „deštardi“ pa mjesto da su mi odgovarali na postavljena pitanja, pitahu me što će mi to, zašto se za te stvari brinem i čemu da razbijam glavu s onim što je nekad bilo.
To je dakle mišljenje naših Crikveničana o ovoj vrsti kulturnog rada. Inače se oni rado ponose svojom naobrazbom i htjeli bi da su pametniji i učeniji od svih susjeda Vinodolaca. Uvidjeh da se ispitivanjem ništa ne može doznati. Može se nešto postići jedino tako, da se ono što se slučajno negdje čuje brže bolje zapiše, no to nije nikakav sistematski rad, a najmanje onakav kakvog predviđa jedan Ante Radić.
U isto vrijeme kad sam posegao za etnografskom znanošću a i još mnogo prije, bavio sam se onako zgodimice našom domaćom historijom. Čitao sam Laszowskog i Hirca te još neke knjige koje obrađuju naš kraj i njegovu prošlost, pa kako sam ustanovio da se te knjige u mnogim stvarima razilaze te da sa Crikvenicom svi od reda postupaju maćuhinski, počeo sam sve više obraćati pažnju prošlosti našega mjesta.
Prva pitanja u tom pravcu postavljao sam pok. Crikveničkom župniku Msgru. Antunu Rigoni-u, naobraženom starcu koji me je volio i rado kod sebe zadržavao na razgovoru. Čitao sam njegovu župnu spomenicu sastavljenu uzornom kaligrafijom no na žalost, kako kasnije ustanovih punu krivih podataka.
Ne možemo zamjeriti Rigoniju kada je prepisao Laszowskog u uvjerenju da su podaci toga historičara dobri, on nije ni pomišljao da bi Laszowski mogao pisati nešto neistinito, a ipak je tako.
(nastavak slijedi)