Veselo društvo u Vinodolu tridesetih godina 20. stoljeća. U prvom redu desno Petar Car Mežnjar s "vidulicama".
Ratimir Gregurić – 11. nastavak:
- Petar Car pričao mi mnoge doživljaje s našim raznim učiteljima. Od njega sam doznao da su Pazolina zvali Fažolin, Kostku Kocka itd. On mi pričao mnogo anegdota koje ni u ovim zapiscima nemogu reproducirati. Smijao sam se kad mi je opisivao kako je kao mežnjar nosio akt o umirovljenju župniku u Sv. Jeleni Ivanu Domijanu, nekadanjem kateheti naše škole. Domijan je osim par mjeseci u Crikvenici čitav svoj dugi život proveo u rodnom selu kao župnik, pa se prem starac visokih godina i posve djetinjast, nije dao u mirovinu. Konačno ga ipak moradoše umiroviti, i sada mu po nalogu crikveničkog župnika Al. Cara kao dekana vinodolskog kotara nosi naš Petar „mežnjar“ rečeni dekret. Domijan ga nije uopće htio primiti, pa se ovaj vratio neobavljena posla. Morao se uputiti sam župnik Car a poveo je i kapelana a i Petra kao pratnju. Uspjelo im je doći u dvorište župnog stana, no tu ih Domijan dočekao s najvećim porugama, opsova im Boga i sve svece i natjera ih iz kuće. Jedva su mu drugom zgodom diplomatskim smicalicama naturili da potpiše primitak dekreta i tako ga natjerali u mir. Naskoro je umro.
Ovakvih zgoda opisali su mi ljudi mnogo, no to ne spada u jednu ozbiljnu radnju, a nije ni za pričanje, no opet ima i u tome zanimivosti.
Ispitujući i tražeći naišao sam na vrijedne stare dokumente u nekim kućama. Spominjem naročito Jovu Kostrenčića činovnika Praštedione u m. On ima nekoliko vanrednih dokumenata iz pavlinske dobi, koje sam prepisao a dati ću ih i fotografirati kada dođem do novca. Mnogo dokumenata ima Petar Car vjećnik banskog stola u miru. On mi je rekao da bi sve te dokumente bio pripravan dati muzeju budućnosti. Jovo, naprotiv, ne bi ništa dao, a kako je on stari momak, to od prilike znam sudbinu tih starih papira, zato ću nastojati da ih čim prije preslikam.
Od mojih traženja po kućama Crikvenice i okolice spominjem još samo moj pohod nekoj pok. staroj Matejki prijaznoj nonici u Šuperima, zaselku crikveničkom. U njenoj je kući stanovao nekad, inteligentni svećenik Vjenceslav Škiljan vulgo pop Vicko, koji je kao pomoćni učitelj i kateheta naše škole progurao i zagovorio prijedlog odnosno molbu male Barice da ju prime u školu. Taj je vrli svećenik jednom zgodom još sad živućem Mati Katniću iz Dvorske kraj Crikvenice rekao da će bude li, kako je naumio pred svojom kućom kopao igralište za buduće t.zv. joge, naići bezuvjetno na temelje stare jedne crkvice ili kako se ovdešnjim dijalektom kaže „crikvice“. On, naime, pop Vicko, čitao je u jednoj svojoj staroj knjizi da je na tom mjestu bila crikvica po kojoj je naše mjesto dobilo ime. Katnić je našao ne samo temelje već i ziđe te davno zakopane crikvice. Ovo je opisao Msgr. Rigoni u župnoj spomenici, a o tome mi je pričao mnogo i sam stari barba Mate.
Ponadah se da bih možda na tavanu none Matejke mogao naći tu vrijednu staru knjigu koja bi nam štošta otkrila o našoj staroj Crikvenici. Na žalost, nađoh samo neko Sveto pismo i još par bogoslovskih knjiga, te nekoliko šematizama naše biskupije. Te sam šematizme uzeo i kasnije dao Msgru. Ritigu, jer su mu trebali kod nekog istraživanja. Matejka mi je rekla da su sve vrednije knjige popa Vicka dospjele k župniku A. Caru, pa se opet uputih prijaznoj gđi Dumici koja mi je već učinila uslugu davši mi slike za moju zbirku. No ovaj puta sam imao manje sreće kao i kasnije kad sam istu stvar molio. Ratno je vrijeme bilo, Talijani u kući, tavan pun raznih stvari i hrane, a negdje na dnu tavana bili su kasuni sa tim starim knjigama. Slijedeće godine umriješe naglo i Dumica i muž joj Ernesto, a njihova pokćerka nije pokazala mnogo razumjevanja za moje skromne želje da zavirim u njene kasune s knjigama, pa se bojim da te knjige moram smatrati izgubljenima.
(nastavak slijedi)