1 - Rodna kuća moga ćaćestaroga Roka Matića
2 - Roko Matić z Triblja va Čileu
Kad san pisal prvi tekst, marako je nastajal va sjetnon i nostalgičnon ozračju žala i tuge za Vinodolon moje mladosti, kad su naša sela još bila puna života, kad se pod sakun smokvun i črišnjun ili orihon i barson, ali i va školi i crikvi (aš su maše bile po starohrvatskon glagoljaškon obredu) čulo milozvučno Ča“, a ljudi se nisu sramili nego ponosili svojin govoron, običajon i posebno svojin zavičajon, nisan mogal zamislit da će moji osjećaji doprit tako duboko do duše i srca ljudih ki ga budu čitali.
Zato je moje znenađenji i radost bila još veća kad je mene i moju Ljerku prekinul prekčera va divanu z klapun na Crikvenici, nakon ča je na Ribarskon tjednu prelipo otpivala pismu „In vino veritas“ ku smo prvi put slušali va Dubrovniku pred puno let, kad su ju maestralno izvodili njeji autori, klapa „Ragusa vechia“, moj dobar poznanik Ive Jeličić Bakarčić i rekal kako je, čitajuć tekst, skoro pušćal suzu (mušku) uz kasniju napomenu da bi se saki ki to pročita, a ima srca i duše tako trebal osjećat.
Napomenul je da mu je samo žal ča ni mogal tečno pročitat tekst na ćirilici koga san, bez prevoda - radi autentičnosti, priložil. Va jednu ruku mi je bilo drago ča su ljudi već zaboraveli na mrsku ćirilicu ka je bila simbol sedandeset letnje nenarodne strahovlade protuhrvatskih režima. Sad je manje važno ča je kolateralna žrtva otpora prema ćirilici, spoznaja da je hrvatska ćirilica bila pismo kojim su se služili Hrvati u Bosni, Hercegovini i Južnoj Hrvatskoj. Polahko se taru tragi kih je ostavila Titina utopijska, za Hrvate, zločinačka namjera stvaranja nadnacionalne jugoslavenske nacije.
Još samo da nestane moda slušana kičastih i odvratnih srpskih cajki, ke su proizvod srpskog polusvijeta, poli naše mladeži. Pitan se jel' ta pojava morda posljedica stockholmskog sindroma, jer ako je, trebat će nan dosta vrimena da se od toga oslobodimo.
Ako je momu Ivi Jeličiću tekst na ćirilici napravil tuliko problemi z čitanin onda siguro puno mlajih čitatelji ki to pismo nisu ni učili opće ne zna ča je tu pisalo, a treba to saznat.
Pisalo je kako se je moj ćaćastari Roko Matić, mučen z dugoletnjun nostalgijun nakon 57 let žitka va tujen svitu otel vratit doma i osjetit smiraj duše i tela. Zato san dokončal objavit prevedeni tekst jer ako je urednik beogradskoga tjednika NIN zaključil da će tekst bit 1963. zanimljiv njegovin srpskin čitateljon verujen da će bit zanimljiv i za nas, jer ipak, dela se o našen žitku i našoj muki.
Prvi tekst napisal san pod dojmon saznanja o posmrtnon ostvarenju želje dvoje ljudi ki se za svoga žitka nisu uspeli vratit va svoj dragi rodni kraj. Tek san kasnije saznal da je Mata Šarar bil moj prijatelj skin san va mladih danih organiziral prvu „Plavu ferijalnu večer“ va Triblju ka se je kašnje održavala diljen Primorja i Gorskoga kotara i obilježila je drugu polovicu šesdesetih let va našen kraju. Opis ti događaji će bit sljedeći put.
A sad slijedi s ćirilice prevedeni tekst o momu ćaćistaromu:
Roko se vraća kući
Nasmijan čovjek, uspravan kao stari hrast, zavijen do nosa u neke šalove, s crnim šeširom koji je nerado skinuo s glave, stao je pred konzularnog službenika u Santiagu de Chile i pružio staru, pohabanu knjižicu.
- Može li ovo još poslužiti? - pitao je nesigurno i pogledao oko sebe gdje bi sjeo, da odmori umorne kosti.
- Može. - nasmijao se službenik i počeo radoznalo listati po staroj knjižici, vrijednoj jedino za muzej Matice iseljenika.
- Znači, s tim pasošem se ne mogu vratiti kući.
- Ne! Ali, mi ćemo Vam dati novi, s kojim ćete moći putovati u Jugoslaviju.
A onda je konzularni službenik, više u dokolici, pročitao naglas prvu stranicu starog izlizanog pasoša: „Broj 108.621 – Putovnica za inozemstvo – u ime Njegovog Veličanstva Franje Josipa, prvog cesara austrijskoga, kralja češkoga i apostolskoga kralja Kraljevine Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.“
Na požutjelim, potrganim i izgužvanim listovima, prepunim raznih jasnih i nejasnih pečata, bio je ispisan dugi iseljenički život Roka Matića iz Triblja kod Crikvenice, rođenoga 1872. godine.
U njegovim velikim, ispucanim šakama, stari je pasoš gotovo nestao. S vremena na vrijeme prevrće ga u rukama, zagleda u pečate i kao da se prisjeća svoga dugoga života.
- Ženu nisam poveo sa sobom, jer je rekla da joj ne odgovara putovanje morem. Tako je ona ostala kod kuće čuvati dvoje male djece, a treće je bilo na putu. Kasnije, negdje na putu po dalekom svijetu, saznao je da pored kćeri i sina ima još jednu kćer. U svibnju 1907. godine Roko se u Rijeci ukrcao na neki brod, na kojemu je služio do Genove. U Genovi je prešao na drugi i više ni sam ne može izračunati koliko je mjeseci putovao do Buenos Airesa. Odatle se prebacio u Mindosu, a potom se preko kordiljera Los Aires spustio u Čile. Otišao je ravno u Valparaizo. Tada ovaj grad ni po čemu nije nagovještavao da će postati najveća luka na južnom Pacifiku.
- Ja sam konstruktor! – predstavljao se Roko na sve strane.
– Ima li ovdje što za graditi?
U to vrijeme u Čileu su se jedino podizala i gradila danas izumrla naselja na poljima salitre, na sjevernome dijelu zemlje. Roko je okrenuo leđa pospanom Valparanzu i otišao ravno u Koloso, sjevernu luku, iz koje se salitra transportirala na sve strane svijeta.
- Vrijeme i prostor – prisjeća se Roko – meni tada nisu predstavljali ništa. U Kolosou je vrvjelo od života i rada. Tu je odmah objeručke primljen da kao konstruktor izgradi branu prema moru, koja i danas tamo stabilno stoji. Odatle ga je put odveo prema sjeveru, na salitrersku pampu, u Jungaj, gdje je dvije godine podizao zgrade za mašinerije. A nakon toga, vratio se ponovo na Pacifik, u Antofagastu.
- U Antofagastu sam stigao – sjeća se Roko – godine 1910. na dan proslave stogodišnjice nezavisnosti Čilea. Bio je čudan osjećaj naći se u dalekom gradu punom života i veselja, naseljenom uglavnom Jugoslavenima, u kome se na sve strane čuo naš jezik. Sunčana Antofagasta dopala se Roku, ali ga je posao odveo dalje, u sjeverniju luku, Ikike, gdje je sagradio školu. Odatle još dalje prema sjeveru, u Taknu, koja je u to vrijeme pripadala Čileu, a sada leži na teritoriju Perua. Tu je također podigao školu. Poslije toga spustio se u luku Ariku, gdje je sagradio željezničku stanicu za novu prugu koja je vezivala Ariku s La Pazom u Boliviji. Ljubav prema Antofagasti vratila ga je ponovo u ovaj topli grad, gdje je također sagradio željezničku stanicu. Poziv ga goni ponovo prema sjeveru, gdje gradi stanicu Oruro, Vijača i ostale redom, kroz golu pampu, prugom prema La Pazu. Kad je sve to završio, uspeo se na visoku Čukikamatu, da gradi prugu za prijenos bakarske rude, koja vodi do luke Tokopilje.
I danas putnik, kad putuje tom prugom, pita koji li je veliki majstor tako spretno izveo ovaj posao. To je bio Roko Matić iz Triblja kod Crikvenice. Već ni sam ne zna po koji put, iz Čukikamate se vraća u Antofagastu, gdje gradi prekrasnu avenidu Brazil.
- Poslije sam skoknuo u Cruz Grande, gdje sam podignuo sedamdeset i pet kuća! Dok žmirka staračkim očima, Roko Matić prelistava u glavi samo statistiku o tome što je gdje sagradio u mladoj državi Čile.
– Tada je buknuo Prvi svjetski rat! - Samo ga spomenu pa nastavi dalje nabrajati gdje je što sagradio.
– Najzad sam odlučio da se malo smirim pa sam kupio veliku zemlju u Huaskou. Ali, i tu su me pronašli da im napravim most!
Na tom mjestu je Roko Matić ostao živjeti. Ali ne mirno, kao što je to u prvi mah zamislio. Gradio je naselja pa i čitave gradove na salitrerskim pampama: Rosario, Euhemija, Buena Suerte i Lina. U Huaskou se smirio kad je kupio rudnik zlata.
– Sada imam tri rudnika zlata. Meljem rudu i vadim zlato. Ništa mi ne smeta što imam ravno devedeset godina. Iz jedne tone rude iziđe kilogram zlata.
- Dosta – kao hladne vode! Zapuši veliku, debelu cigaru i gotovo se izgubi u njenom dimu.
– Kad su javili da mi je umrla žena, sina sam doveo sebi da mi pomaže. Dao sam i njemu jedan rudnik zlata. Samo, on melje rudu, vadi zlato, a ćaći ne daje ništa. Zato o njemu nemojte ni pisati!
- Primio je novi pasoš, brzo stavio šešir na glavu i požurio u hodnik, gdje ga je čekala omalena crna žena srednjih godina.
- Ovo je moja domaćica Čileanka. – dobaci i šeretski namignu na rastanku. – Kada sve lijepo sredim u Jugoslaviji i opet se jednom vratim u Čile, oženit ću se njome. Ali Vi ni o tome nemojte puno pisati.
Objavite samo: Roko se vraća kući !
Ljuba Popović
A naši vlastodršci i dalje ruše - pa ziju dičji vrtići i stadion i ziju novih z našimi soldi.
Za koga? Valjad za Afganistancih kih zovu da pridu k nan ko ča jih je va Njemačku zvala Angela Merkel. No nju je njemački narod dozval pameti. Je to moguće poli nas??
Neka nas dragi Bog spasi.
Žarko Gašparović Markun
Tribalj, 29.8. 2019.