U utorak 10. kolovoza u 21 sat otvara se izložba "Slike koje najviše volim" Đure Sedera, za koju je sam autor odabrao svoje najdraže radove. Izložbu će otvoriti povjesničarka umjetnosti Branka Arh, ujedno autorica predgovora u katalogu.
Đuro Seder rođen je u Zagrebu 1927. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Antuna Mejzdića 1951. Specijalizaciju za slikarstvo završio je kod prof. Marina Tartaglie 1953. Nakon studija radio je u časopisu Jugoslavenski radio kao ilustrator i tehnički urednik, u izdavačkom poduzeću Panorama te u Agenciji za marketing – Vjesnik od 1968. do 1981. kao grafički dizajner. Od 1981. do 1983. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnašao je službu dekana, od 1987. do 1998. bio je redoviti profesor. Od umirovljenja 1998. u statusu je profesora emeritusa. Redoviti je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU od 2000., a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU. Bio je članom umjetničke grupe Gorgona od 1959. do 1966. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih objavljivao je poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca u nakladi Biblioteke iz Zagreba. Samostalno izlaže od 1958. Djela mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima (Moderna galerija, Muzej suvremene umjetnosti i Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galerija starih i novih majstora Gradskog muzeja u Varaždinu, Muzej arheoloških spomenika i Galerija umjetnina u Splitu, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, Zavičajni muzej grada Rovinja, Muzej savremene umetnosti u Beogradu, Neue Galerie u Grazu, Kolekcija Soros u Budimpešti i New Yorku, Galerie Hierling u Münchenu, Galerija prijateljstva Mostarsko-duvanjske biskupije u Mostaru, Umjetnička galerija Založbe kralja Tomislava u Čapljini, Galerija Šimun Franjevačkog samostana u Dubravama kod Brčkog) te u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Branka Arh:
Slike koje najviše volim
Nakon komorne izložbe tempera u Gradskoj galeriji Crikvenica (prije dvije godine), Seder izlaže slike velikih formata nastale u razdoblju od 1982. do 2020. Izbor slika počiva, na autorovom osobnom osjećanju vrijednosti. Nije doticao svoju raniju tzv. crnu fazu koja je trajala četrnaest godina, razdoblje ništavljenja slikarstva i slike kada je slikao bol svijeta i to samo crnom. Mislim da je ovim izborom slika želio istaknuti značenje svoga iskoraka iz apsurda i nihilističkog stava duha Gorgone kojoj je pripadao, zapravo, značenje povratka slikarstvu, strasti i radosti slikanja, afirmaciji slike i slikarstva. Složili smo se u stavu da o likovnom djelu treba govoriti. Da bi se kroz riječ doživjela energija geste, ritma, neočekivanih susreta boja, čudesnih spajanja svjetova, unutarnjih i vanjskih, naslućenh i stvarnih. Pa krenimo od najstarije slike u ovome izboru, od slike Žena za stolom iz 1982. Dvoje u foteljama uz okrugli stolić, u gnijezdu intime. Topla scena opuštanja u prirodi. Sve se zavrtjelo oko okruglog stolića – livada i figure i fotelje. Muški lik s lijeve strane, na samome rubu platna, odrezan je i pomaknut. Pa je i taj rez zavrtio kompoziciju, naglasio dojam rotacije. Likovi se gotovo stapaju u prepoznatljivim sederovskim plavo-zeleno-žutim ritmovima, gotovo izmiču figuraciji. Vidi se, Seder se tu u potpunosti prepuštao žestini poteza, uzbuđenju kromatskog događanja (žuta ga je vodila ususret svjetlu), zainteresiran prije svega za unutarnji prostor slike. Toplim, prisnim i jednostavnim slikarskim prostorima pripada i slika Interijer sa sanseverijom (1987.). Uz sansevieriju (botanički naziv ukrasne biljke velikih listova koju je imao u atelijeru), ženski akt velike glave, u profilu, odrezan desnim rubom slike. Scena je poetična, baš zbog te jednostavnosti i naivnosti. Sve su površine oživljene, ni jedna nije prazna, sve vibrira, živi u finom plavom koloritu. A to je Sederu uvijek bilo jako važno – život slike. Drugačija je slika Profil žene (1988.). Prije svega, po potezu. Potezi su ovdje crtački, ostvareni razirgranim kistom u primarnoj zelenoj boji. Hvataju vibracije ne vanjskog, već unutarnjeg života. I figura i pozadina snažno pulsiraju. Žena rezana profila, slikana s leđa, u okretu tijela, sjajno funkcionira u profilu i u zamahu ruke u koju se ogledava. Jasno nam je da je ona više pojam nego stvarni lik. Sve je na njoj čvrsto, robustno, primordijalno, a pokretljivo, u nervu. Sve bježi od bilo kakve statičnosti pa i od statičnosti kadra (figura ne stane u kadar). Možemo li zamisliti ovu sliku bez jako naglašenih crvenih usana koje gotovo bježe s lica? Djelovala bi hladno i nezanimljivo. Baš su te usne, senzualne, otkačene, slici dale slobodu, erotičnost i jaki pečat ekspresionizma. Istom žestinom, grubošću i stvaralačkom slobodom slikao je Kupačice (1988.): more, plaža u Neumu, dvije robustne kupačice gledaju izravno u nas. Moguća je aluzija na Cezanneove Velike kupačice, ali i na slikarstvo Dubuffeta i Art bruta. Jer, Seder se ponekad provjeravao postmodernim zagledanjima unatrag. Tako je nastao i veliki raskalašeni Ženski akt (1988.) s dalekom reminiscencijom na provokativnu Manetovu Olimpiju (lik crnog dječaka s buketom cvijeća). Figuru i pozadinu zapunio je obiljem ritmova. Potezi se kovitlaju jedan preko drugoga. Slikao je drsko, otvoreno, slobodno, energično, euforično, na način oživotvorene sreće slikara (Z. Rus). Ovu sliku često prikazuje studentima kao primjer iz kojega se može iščitati povijest modernističkog slikarstva. U dijalogu sa slikarstvom Art bruta nastala je i slika Mladenci (1989.), paradigmatska što se tiče slobode prikazivanja lika: potpuno bez proporcija, velike glave, mala tijela, velike otvorene izražajne oči. Ona je nježna i tanka, sa cvijetom u ruci, on robustan. U obje slike zalagao se za nove vrijednosti grafizma i strukture slikarske materije, osobito za otkrivanje procesa nastajanja slike. Reći će u razgovoru: Volim otvorenost, da se u prostor slike može ulaziti i izlaziti. Volim kad se ruka vidi, kada proces slikanja vodi intuicija, a unutarnji ritam vodi do ekspresije. Potezi se ponavljaju, ali se ne brišu. Ostavljam sve poteze, od prvog do zadnjeg. Tako se stvara prostor. Tako se pokazuje život oblika koji se traži i nalazi. Tako sve ostaje vidljivo. I nakupine boja su tragovi borbe. Kod velikih slikara to nije namjerna pasta, to su ožiljci koji slici daju život. Navezanost na njemački novi ekspresionizam, posebice na Beckmanovo pozitivno, vedro, optimistično slikarstvo, jasno pokazuju slike Dvoje (2004.) i Pozdrav (2019.). Riječ je o krajnje običnim slikama-crtežima, jednostavnim i neposrednim, bliskim dječjem načinu izražavanja, namjerno šlampastim, nastalim iz intuicije. Iz trbuha, kaže autor. Dvoje je slikao tubom boje i špahtlom, lik žene utisnuo je u magmu boje nanesene sasvim slobodno, nejednolično pa uzbibana površina vibrira, živi. Likovi velikih otvorenih očiju, u stranu pomaknutih usana, rudimentarni kao na hrvatskim srednjovjekovnim reljefima, svaki puta nas nanovo iznenađuju svojom izražajnošću. Želi se reći da je njegovo naslanjanje na Beckmana urodilo vlastitom i autentičnom verzijom ekspresionizma, gestualnosti i materičnosti boje. Seder je opor, razuzdan, nepredvidiv, otvoren u gesti i fakturi (koja se može gledati i kao enformel), slobodan u izobličenoj projekciji lika i u tretiranju pozadine. Iskren do kraja. Uvjeren da samo moć unutarnjeg može predočiti ogoljele činjenice stvarnosti. I kad varira ružičaste inkarnate i kad ružičastom inkarnatu daje crvenu pozadinu (U kupaonici s ručnikom, 2007.), znamo što mu je najvažnije - da slika ima život, da slikom svjedoči slikanje i slikarstvo. Po čemu se novi Autoportret (2020.) razlikuje od brojnih dosadašnjih autoportreta? Ne samo po očima koje nisu velike kao na većini njegovih likova, ali su duboke, koncentrirane, oštre, poput plavih špekula naznačuju dubinu poniranja u život, umjetnost i svijet. I određuju cijelu sliku. Ostvaren je u svega nekoliko ključnih poteza i smjerova. Htio je da ovaj autoportret bude veseo, a ne tragičan. Da u njemu vidimo ne formu, već misli. Pa je naslikao proljetne boje pozadine, bujno zelenilo oko glave, nebo koje pleše, avion kao simbol vedrine i uzleta. Sve u zaigranosti, pokretu i ritmu.
crikva.hr