U Gradskoj galeriji Crikvenica u petak u 19:00 sati otvara se samostalna izložba Ivane Bajcer pod nazivom "Obustava". Izložba se može razgledati svakog dana od 10 do 13 i od 17 do 20 sati sve do 5. lipnja.
Ivana Bajcer rođena je u Zaboku 12. rujna 1993. godine. Završila je srednju Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, grafički odjel, 2012. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, u klasi prof. Tanje Dabo, 2018. godine te je pohvaljena nagradom Magna Cum Laude. Članica HDLU (Hrvatskog društva likovnih umjetnika), Članica HULU (Hrvatske udruge likovnih umjetnika) u Splitu. Sudjelovala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na međunarodnoj radionici MAPWorkshop u Budimpešti 2016. godine, zatim na 17. međunarodnoj likovnoj koloniji u Monoštru / Szentgotthárd u Mađarskoj 2018. godine. Sudjelovala je na 22. međunarodnoj likovnoj koloniji LindArt u Lendavi (Slovenija) 2017. godine na kojoj je osvojila prvu nagradu. Dodijeljena joj je pohvala za uspješan rad tijekom akademskih godina 2013/2014., 2014/2015., 2016/2017. Dodijeljena joj je Rektorova nagrada za veliki timski rad, znanstveni i umjetnički, Opera Agrippina G. F. Händela: zajednički projekt studenata Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Narodnog kazališta u Zagrebu 2016. godine. Dobitnica je nagrade za najbolje umjetničko ostvarenje izloženo na Kulturošu u gradu Čakovcu 2018. godine. Dobitnica je stipendije Erste banke u sklopu Erste fragmenta 13, Zagreb 2017. godine. Voditeljica je brojnih edukativnih programa i interaktivnih radionica; Grafika visokog tiska na međunarodnom stručno–znanstvenom skupu Sretna djeca, Hrvatski školski muzej, Zagreb.
Trenutno je naslovni asistent u umjetničkom području, polje likovne umjetnosti, grana grafike na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilište u Rijeci.
Kontakt: [email protected]
Web: https://bajcerivanaprivat.wixsite.com/mysite
Sonja Švec Španjol: OBUSTAVA
Život u izvanrednim okolnostima izazov je sam po sebi, a kada takvo stanje traje preko godinu dana ono postavlja pred čovjeka fizičke i psihičke barijere koje valja prijeći…, ali kako? Nikada ranije se nismo našli u ovakvim okolnostima, dok agonija trajanja i potpune neizvjesnosti hoće li i kada doći kraj pandemije kontinuirano iscrpljuje psihičke i fizičke resurse pojedinca. No, stvaralački nerv ne staje, on pronalazi način i suočava se s novim okolnostima, te hrabro progovara i o ovom trenutku.
U nizu crteža različitih dimenzija izvedenih u tehnici tuša i pera na papiru, zajedno s video radom, akademska umjetnica Ivana Bajcer izražava i bilježi vlastita stanja i osjećaje koji su nastali kao posljedica globalne pandemije, a kod autorice su dodatno pojačani osjećajem izoliranosti zbog preseljenja u drugi grad. Umjetnica ovoj izvanrednoj situaciji pristupa na jedinstven način: Povezana s cjelokupnom situacijom izolacije i vlastitim osjećajem obustavljenosti u osobnom razvoju dajem vremenu vremena te dolazim do zaključka kako promjena slijedi. Privremeno zaustavljena škicam kroz manji prorez i čekam da vrijeme učini prvi korak... Više od godinu dana čekamo da pandemija prođe kako bi mogli nastaviti sa svojim životima. Ali pandemija ne nestaje, a vrijeme prolazi. I to vrlo sporo. Svi smo stavljeni na čekanje – obustavljeni – pozvani da ostanemo doma i držimo distancu. Zatvoreni smo u svoje domove, gledamo van i pratimo kako je dinamika zbivanja svedena na osnove dok je sve ono što čini život obustavljeno i stavljeno u fazu mirovanja. Do daljnjeg.
Crteži malih formata čine niz konsternacijskih autoportreta koji odišu dojmom savršenog prognanika. Kružne forme glave ispunjene linijama najrazličitijih kretanja prigušene su slojem koji ih distancira od ostatka svijeta. Kristalno čisti pogled moguć je tek povremeno kroz manje kružne otvore koji se sporadično javljaju i pružaju dubinski pogled prema unutra. Sloj vode razlijeva se u mrlje i rastače linije povezujući cjelinu u jednu zamućenu masu isprepletenih misli, doživljaja i informacija. Suvisla je to metafora utapanja zbog gubitka jasnog smisla i identiteta tko smo i što smo. No, umjetnica ukazuje kako je na nama odgovornost da kroz vlastiti rast postepeno i uvažavanjem prirodnih smjerova brišemo nejasnoće u našem pogledu. Dominantna prigušena masa u potpunom je kontrastu s kružnim trenucima bistrine i jasnog pogleda umjetnice u vanjski svijet, ali i pogleda promatrača u umjetničin unutarnji svijet.
Crteži srednjih formata prikazuju protok vremena i ilustriraju njegov utjecaj na naše djelovanje. Umjetnica percipira vrijeme kao stvarni organizam te zalazeći u područje misaonog i duhovnog oblikuje vrijeme u polju apstraktnog crteža. Široki dijapazon zbivanja od potpune bjeline praznog prostora preko zgusnutih linija različitih debljina, dužina i usmjerenja pa sve do razlivenih mrlja unutar jasno definiranih formi ukazuje na utjecaj i transformaciju vremena i nas unutar njega. Iskustvo nerješivog nedefiniranog čekanja u kojem kraj i rezultat ostaju neizvjesni može dovesti do apsurda iz kojeg proizlazi osjećaj otuđenosti i besmisla, zbog čega autorica ukazuje da trebamo vremenu i sebi dati vremena i krenuti ispočetka.
Crteži velikog formata napuštaju područje organskih i apstraktnih autoportreta, te utjelovljuju prikaz svojevrsne čeke - imaginarne konstrukcije koja pruža mjesto sigurne zaštite. U ovom slučaju čeku čine zidovi autoričinog doma unutar kojeg se odvija njezina svakodnevnica. Čeka je najčešće prikazana u formi stabilnih kockastih konstrukcija koje su sigurne, čvrste i postojane te štite pojedinca od nepredvidivosti i neizvjesnosti vanjskog svijeta. Iz sigurnosti svog doma umjetnica daje vremenu vremena dok promatra svijet u stanju čekanja s nadom prestanka obustave.
U konačnici, video rad objedinjuje koncept i pojedinačno analizirane segmente tako da nam omogućuje pogled iznutra prema van i izvana prema unutra. Kako prolaze dani umjetnica mijenja transparentne folije koje zamagljuju široko obuhvaćen pogled, dok se promatrač fokusira na kružni otvor kroz koji škicanjem čeka na "plijen" odnosno prekid obustave i reakciju vremena. Takav pristup budi asocijacije na suženo polje gledanja poput pogleda kroz špijunku ili dalekozor pri čemu se dokida naš periferni vid i usmjerava se pažnja isključivo na područje vidljivo kroz kružni otvor. Selekcija pruženih informacija ostavlja na nama odluku što ćemo izabrati iz šuma brojnih informacija kao ono relevantno za daljnje djelovanje.
Ivana Bajcer problematizirala je vrijeme izolacije, osjećaj otuđenosti i distanciranosti te ključnu ulogu vremena u cjelokupnom procesu što je iznjedrilo heterogene, a opet usko povezane radove koji se međusobno prirodno nadopunjuju i grade priču s istom mišlju: percipiramo li vrijeme trajanja obustave kao agoniju ili mogućnost rekonstruiranja sebe samih. I na kraju se nameće pitanje: treba li i vremenu dati vremena da zastane i promisli prije negoli krene dalje?
crikva.hr