Veliki umjetnici često svojim djelima i životom doprinose kontroverznim polemikama i tumačenjima. Ponekad se tu provuče i neka krivotvorina koja logikom tiskane riječi i medija što se više puta ponovi postaje sve sličnija istini. Jedan takav slučaj se odnosi i na velikog hrvatskog sitnoslikara Jurja Julija Klovića.
U monografiji o El Grecu (Domenikos Theotocopoulos) talijanski izdavač Alberto Peruzzo editore u izdanju iz 1986. godine osvrćući se na način rada i slikanja slavnog Krećanina spominje Klovićevo pismo u kojem on pripovijeda o posjetu svojem prijatelju i učeniku El Grecu za vrijeme njegovog boravka u Rimu. Taj tekst u prijevodu glasi:
- Jučer sam posjetio Greca, eda s njim učinim jednu šetnju kroz grad. Bio je vrlo lijep dan. Sjalo je vrlo lijepo proljetno sunce koje može svakoga da razveseli. Čitav grad je izgledao svečano.
Bio sam začuđen kad sam ušao u atelier Grecov. Zavjese pred prozorima bile su tako gusto skupljene da se jedva moglo raspoznati predmete. Na jednoj stolici sjedio je Greco. Nije radio, a nije ni spavao. Sa mnom nije htio izaći, jer je dnevno svjetlo mutilo njegovo unutarnje svjetlo.
Ovaj tekst navodno u originalu pisan starohrvatski (glagoljicom?) prvi je puta objavio minhenski profesor Hugo Kehrer u časopisu Kunstchronich und Kunstmarkt 1925. godine. Kasnije je isti tekst citiran u niz knjiga koje govore o El Grecu, a na profesora Kehrera poziva se i Maria Cionini - Visani u poznatoj monografiji "Julije Klović" iz 1977. godine (Izdavači - Nakladni zavod Matice hrvatske, Liber i Spektar - Zagreb).
Zanimajući se za izvornik dobio sam, ljubaznošću profesora Vlade Lozića iz Sveučilišne knjižnice u Splitu, informaciju u kojoj Hrvoje Morović u knjizi Izbor iz djela (Književni krug Split, 1988.) objašnjava pojavu navedenog teksta.
1923. godine student Jerko Fabković uspio je prevariti svog minhenskog profesora H. Kehrera, poznatog povjesničara umjetnosti, tvrdeći da je u arhivu splitske Gradske biblioteke našao original Klovićeva dnevnika. Da bi stvar učinio uvjerljivijom, poslao mu je svoj prijevod odlomka dnevnika na što je profesor brzopleto nasjeo. Fabković je kasnije izjavio da se zagubio njegov prijepis a i original u Splitu, ali bilo je kasno jer je podatak izašao u javnost i postao znanstvenom činjenicom.
Kasnijim ispitivanjima se ustanovilo da nikome od bibliotekara u splitskoj Gradskoj biblioteci i nikome od povjesničara umjetnosti u Splitu nije poznata činjenica da postoji nekakav Klovićev rukopis u arhivu kao ni u ostalim arhivima u gradu Splitu. U Morovićevoj knjizi se navodi da korespondencija, kojom se traže podaci o Klovićevu autografu od strane poznatih svjetskih povjesničara umjetnosti, dosiže hrpu pisama.
Prvi koji je posumnjao i osporio navode J. Fabkovića je profesor dr. Schneider iz Zagreba koji je i prvi tražio podatke iz Splita. On je posumnjao uopće u mogućnost da jedan naš umjetnik u 16. vijeku vodi dnevnik i to na materinjem jeziku, iako se za Klovića ne može poreći vezanost za svoju domovinu što je svjedočio svojim potpisom "Croata" na nizu radova. Međutim svakako se postavlja pitanje svrhe vođenja tog dnevnika kojeg bi u Italiji tada rijetko tko mogao pročitati. Osim toga dr. Schneider prigovara suptilnosti fraza upotrebljenih u tekstu. Poznato je da se je Klović koristio literarnim uslugama svojeg prijatelja Annibala Cara kada se je svojim pismima obraćao važnim osobama, a zbog svog lošijeg poznavanja talijanskog jezika. Međutim on kao redovnik imao je naobrazbu i naslov profesora ili učitelja što se navodi u darovnici kardinala Grimanija iz 1536. godine (usporedi prema I. Golub: J.J. Klović Hrvat, II Peristil br 18-19, Zagreb, 1976.).
Lukavošću i beskrupuloznošću jednog studenta izazvana je polemika koja možda više govori o njemu samom nego o umjetnicima koje spominje.