U Gradskoj galeriji Crikvenica, u petak u 21 sat, na rasporedu je otvaranje izložbe slikara Antona Vrlića. Bit će postavljena do 28. lipnja i moći ćete je razgledati svakoga dana od 10 do 13 i od 18 o 21 sat (osim nedjelje).
Anton Vrlić rođen je 1957. godine u Splitu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1982. u klasi prof. Raula Goldonija. Od završetka studija do danas kontinuirano se bavi slikarstvom, a posljednja dva desetljeća osobito istražuje medij stakla, u kojem je ostvario niz zapaženih izložbi i autorskih radova u različitim tehnikama izražavanja. Od 2007. godine zaposlen je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci gdje u zvanju redovitog profesora predaje kolegije Staklo i Slikarstvo na Odsjeku Primijenjenih umjetnosti. Od 2002. godine vanjski je suradnik Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositelj izbornog kolegija Tehnike i umjetnost stakla. Do sada je izlagao na 68 samostalnih i više od sto pedeset grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Više puta za svoj rad bio je nagrađivan. Godine 2009. izašla mu je monografija, autora Borivoja Popovčaka u izdanju NSK i Knjigre iz Zagreba. Djela mu se nalaze u mnogobrojnim muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
Sonja Švec Španjol: Janus Staklo kao jedinstven medij oblikovanja posjeduje karakteristike koje ga istovremeno čine očaravajućim, ali i izuzetno kompliciranim za modeliranje. Ono već stoljećima fascinira umjetnike, znanstvenike, ali i širu javnost… jer stvarati se mora, a staklo je medij koji intrigira svojom ambivalentnošću, ali i mogućnošću preobrazbe. Iako je diplomirao slikarstvo, od samih početaka Anton Vrlić u svom izričaju koristi staklo integrirajući ga na najrazličitije načine u svoj rad, a posljednjih 30-ak godina posvetio se staklu i kao samostalnom mediju. Izložba Janus predstavlja iznimno zanimljiv splet životnih i značenjskih okolnosti koje su izražene u nizu staklenih skulptura te radova izvedenih u paus papiru. Kao osnovno gradivno sredstvo Anton Vrlić koristio je staklene ploče koje su godinama padale s pročelja zagrebačke Galerije Gradec, a koje je oblikovao i dizajnirao autorov profesor i mentor Raoul Goldoni. U dužem vremenskom periodu Vrlić je sakupio preko tonu staklenih ploča koje je potom preoblikovao u nove vrijednosti izražene kroz reljef i pune forme. Radovi u staklu nastali su termičkom obradom u peći, potom su rezani i polirani kako bi se dodatno naglasila uloga svjetla kao gradivnog elementa skulptura. Istovremeno, staklo je kombinirano sa žbukom, pigmentom za zid, a sve zajedno je transformirano u toplini peći čime su do izražaja došla Vrlićeva traganja za nervaturom opne. Površina nije toliko napeta kao kod Goldonija, a kako sâm Vrlić kaže, cilj nije bio pružiti ljudima već dobro poznato, uglađeno i fino staklo, već ostvariti sinergiju i komplementarnost stakla kombiniranog sa žbukom i pigmentom za zid te njihovom transformacijom u peći izraziti sponu između površinskih struktura i svih onih taloženja u nutrini koja nastaju kroz ljudsku povijest i civilizaciju. Na zidovima su predstavljeni crteži koji su često bili preteča tj. predradnja staklenim objektima, a prati ih zanimljiv proces oblikovanja. Naime, Anton Vrlić je paus papire močio u vodi te ih je punio laviranim tušem, a kada su se osušili i očvrsnuli nastajali su začudni reljefi i vizure koje svojom trodimenzionalnošću, teksturama i površinskim strukturama nose mnoge karakteristike staklenih objekata. Crteži različitih veličina i oblika variraju od posve minimalističkih, pročišćenih i suptilnih rješenja do krajnje prigušenih varijanti. Riječ je o lirskoj apstraktnoj igri koja u potpunosti korespondira sa staklenim objektima.
Djela u staklu su vrlo često komprimirana, zbijena, sažeta i kompaktna, a unutar jednog staklenog objekta pomnim promatranjem otkrivamo cijeli niz različitih sadržaja i događanja koja djeluju poput unutarnjih misaonih svemira. Neovisno je li riječ o suštinski organskim ili geometrijskim oblicima, oni u svojoj surovosti tj. neobrađenosti naprosto intrigiraju, plijene pogled promatrača i pozivaju na duže promatranje i istraživanje materije. Iako je svaki rad u potpunosti samodostatan, autor ih vrlo često postavlja u smislene kompozicije od dva ili više objekta čime se rađa nova komunikacija i dinamika samih djela. Sa svim svojim nesavršenostima objekti djeluju iskustveno i sadržajno poput arhetipskih formi koje bude sjećanja iz naše kolektivne svijesti.
Prolaznost i transformacija glavne su odlike aktualnog ciklusa radova Antona Vrlića pri čemu se bog Janus nametnuo kao logična inspiracija i počelo svega. Janus je bio bog svjetlosti i sunca prije negoli je postao bogom početka svih stvari, a upravo je svjetlost imanentna mediju stakla. Bog vremena koji istovremeno vidi prošlost i budućnost kao što su stakleni objekti simbol ujedinjenja prošlosti i sadašnjosti kroz transformaciju prvobitne namjene staklenih ploča. Janus je bog koji je mogao vidjeti naprijed i natrag, iznutra i izvana istovremeno i bez okretanja, baš kao što staklo emanira svjetlost iznutra prema van i omogućuje nam spoznaje kroz talog iskustva i promjena zabilježenih unutar same forme. Ciklusom Janus kao da je završen puni krug. Anton Vrlić diplomirao je u klasi profesora Raoula Goldonija koji je, kao i Vrlić, diplomirao slikarstvo, a nakon određenog vremena posvetio se mediju stakla. Vrlić koristi postojeće Goldonijeve staklene ploče kao polazišnu točku i procesom obrade vatrom daje im trajnost, a vlastitim oblikovanjem unosi novu estetsku vrijednost. I tako simbolika Janusa dobiva svoj puni smisao kroz splet prošlosti i sadašnjosti, funkcije i forme, namjere i slučajnosti, postojećeg i novostvorenog utjelovljenog u grubo estetiziranoj staklenoj formi. Eksperimentiranjem, istraživanjem, ogoljivanjem i rađanjem novih oblika iz već postojećih te obilježenih patinom vremena, Anton Vrlić oblikuje staklene i papirnate objekte koji promjenom okolnosti i konotacija rađaju nove vizure i sadržaje, dok duh prošlosti i energija sadašnjosti utjelovljuju neminovnu prolaznost.
crikva.hr